Pod nazivom „Pad“ u Zagrebačkom kazalištu mladih (7.5. 2016.) je u dramaturgiji i režiji Mirana Kurspahića (1979.) predstavljena jedna od najpotresnijih epizoda Domovinskog rata – borba i pad grada Vukovara 1991.  Publika je u prvom dijelu predstave podijeljena u dva prostora - onaj manji čini  stožer ključnog čovjeka obrane Mile Dedakovića Jastreba (1951.), dok je drugi veći (kazališna dvorana) uređen kao prostor u kojem obitavaju Tuđman i njegovi suradnici (scenografkinja Nina Mia Čikeš). Bez obzira u kojem se prostoru nalaze gledatelji, uvijek se čuju pitanja (Jastreb) i odgovori (Tuđman, Šušak, Šarinić...) temeljeni, prema Kurspahićevoj tvrdnji, na izvornim transkripcijama razgovora i  dokumentarnoj  građi iz Domovinskog rata.

U želji da prisustvujem izvedbama u oba prostora, boravila sam u „Jastrebovom stožeru“ na dan premijere, a u „zagrebačkim“ prostorima  8.2.2017. (što pokazuje da se ova bolno potresna priča ne igra baš prečesto!). Odavno je poznato da su se vijesti iz Vukovara objavljivane u medijima  „frizirale“ pa je sada izvanredno zanimljivo pratiti Jastrebove vapaje za oružjem i ljudstvom („Omogućite mi da ratujem“), njegovu nevjericu da mu se ne može poslati  oružje ili rezigniran odgovor na isprazno pitanje kako je (u jeku žestokih borbi) - „Nisam baš najbolje“.

Milivoj Beader vrlo vjerno utjelovljuje ovog legendarnog zapovjednika koji je kao zahvalu za svoje požrtvovno vojno djelovanje („Dok je  on tamo, ja se ne bojim“ rekla mi je svojedobno jedna Osječanka) dobio od svojih pretpostavljenih sramotni psihički i fizički tretman. Upravo boraveći u oba prostora, mogla sam tjelesnije doživjeti skučene uvjete u stožeru na terenu u odnosu na udobnost zagrebačkih kancelarija. Da bi to podcrtao, Kurspahić  pokazuje „slobodne aktivnosti“ poput Tuđmanovih (odličan Filip Nola) teniskih partija, gomile novca i slično.

U nastavku priče, nakon pada Vukovara, publika iz oba prostora ulazi u klaustrofobični prostor zagrebačkog skloništa u kojem se, dvije godine kasnije, prati lažan ishod Domovinskog rata – Zagrebu prijeti pad, a Tuđmanovom stožeru rasulo. Raskorak između prvog, dokumentarnog dijela predstave i ovog  drugog, izmišljenog, dovodi do propitivanja pojma vjerodostojnosti. Iako još pamtimo većinu zbivanja, vrijeme polako relativizira odnose, čvrsti rubovi između stvarnog zbivanja i onog što se pokušava ponavljanjem ukorijeniti u kolektivno sjećanje polako se rastaču i novi će naraštaji možda poznavati neku drugačiju istinu.

Uz spomenutu dvojicu ključnih ljudi u interpretaciji Milivoja Beadera i Filipa Nole, ugođaju ratne užurbanosti u prvom i rezignacije u drugom dijelu ravnopravno su doprinjeli svi glumci:Goran Bogdan/Danijel Ljuboja, Zoran Čubrilo, Pjer Meničanin, Sreten Mokrović, Damir Šaban, Jasmin Telalović, Barbara Đurović, Suzana Nikolić, Nađa Perišić Radović, Adrian Pezdirc, Karlo Mlinar i Dajana Čuljak.  Vojnu i civilnu odjeću osmislile su Helena Berden i Marta Žegura, a skladatelji suzdržane i stalno prisutne glazbe bili su Alen i Nenad Sinkauz.

I da, umjesto vlastitog zaključka, završim citatom iz jednog Jastrebovog intervjua:“Pa bilo mi je teže u miru nego u ratu. Jedno totalno nesnalaženje moga mentalnog sklopa. Dugo nisam mogao zaključiti što se to događa. Zašto?“