Književnik Ante Tomić (1970.) i filmski redatelj Rajko Grlić (1947.) napisali su scenarij za film „Ustav Republike Hrvatske“ koji se u režiji Rajka Grlića u jesen 2016. počeo prikazivati u kinima. Istovremeno je zagrebačka nakladnička kuća Hena com objavila scenarij u knjižnom obliku pa je ta, kako je podnaslovljeno, „ljubavna priča o mržnji“, počela pohod na srca i pamet hrvatske publike.
Priča se zbiva u komornom prostoru i radi se o dvojici različitih muškaraca, susjedima koji žive u podrumskom vlažnom stanu i luksuznom stanu na katu. Ono što ih nehotice povezuje njihove su pozicije na marginama hrvatskog društva. Vjekoslav Kralj, „žestoki Hrvat i peder“, profesor je hrvatske povijesti i homoseksualac koji živi s nepokretnim ocem, bivšim ustaškim časnikom. Kralj je u tuzi zbog preminulog ljubavnika, noću luta ulicama odjeven u haljine (zbog čega dobiva batine) i nimalo ne voli Srbe. Ante (bivši Vasilije) Samardžić je Srbin zaposlen u policiji i iako je lojalan državi u kojoj živi, nailazi na nepovjerenje. Osoba koja ima srca i razumijevanja jest njegova supruga Maja, medicinska sestra: ona voli svojeg „malo tvrdog“ muža, njeguje nepokretnog profesorovog oca, prihvaća profesorovu sklonost preoblačenja u haljine te nastoji u toj situaciji pomiriti naoko nepomirljivo i svima pomoći. Za svoju brigu oko nepokretnog starca, ona od profesora traži da pomogne njezinu mužu oko učenja članaka iz ustava Republike Hrvatske, budući da to njezin muž mora položiti.
Kako se temeljno radi o komediji, usprkos „teških“ riječi koje razmjenjuju, Kralj i Samardžić uspostavljaju neku vrstu prijateljstva koje im, osim doslovnog spašavanja života, spašava dušu i čini ih boljim ljudima. Naravno da je komično kada oni navode članke o toleranciji i jednakosti svih ljudi, a pri tome obojica doživljavaju netrpeljivost svoje okoline.
Nakon filma i knjige, dobili smo i kazališnu predstavu „Ustav Republike Hrvatske“ uz neznatne promjene predloška u odnosu na filmski scenarij (adaptacija i dramaturgija Željka Udovičić Pleština) u režiji Vinka Brešana (1964.) u Satiričkom kazalištu Kerempuh (25.2.2017.). Rado bih povlačila usporedbu u odabiru glumaca za film i kazalište po pojedinim likovima, ali to bi se odužilo, pa ću ostati u „Kerempuhu“.
Dolaskom u gledalište na otvorenoj pozornici vidimo sve prostore u kojima se kreću naši junaci (scenograf Dragutin Broz): na lijevoj strani nalazi se jeftinim namještajem prekrcan stan bračnog para Samardžić, središnji prostor zauzima decentno uređen stan oca i sina Kralj: u prednjem planu dnevna soba, a otraga bolesnička soba nepokretnog oca prikazana iz ptičje perspektive, tako da je sve osim postelje izvedeno foto tapetom. U krajnjem desnom kutu pozornice smještena je gornjogradska „klupa samoubojica“ s kantom za otpatke. Policajac je, logično, uglavnom u uniformi, ali jednostavne haljine njegove supruge i otmjene haljine koje odijeva Vjekoslav Kralj odlično prikazuju njihova različita društvena i financijska stanja (Doris Kristić), dok se Mate Matišić doista potrudio oko raznovrsne glazbe.
Brešan je ponovo pokazao da ima senzibilitet za ljude koji su svojoj okolini u prvi mah smiješni, čudni ili bedasti, ali su njihovi karakteri slojeviti, sudbine gorke, a riječi, iako opore, zapravo manje opake nego što zvuče. Tomićeve „politički nekorektne“ izjave su ono što čujemo na ulici ili kafiću, ono što takozvani mali čovjek misli o Srbima ili homoseksualcima, ali ne govori jer zna da nije pristojno. I onda kada to čujemo s pozornice (čini mi se da djeluje jače nego s filmskog platna), direktno i bez uljepšavanja i još kada sućutna zdravorazumska ženska pokaže koliko je to glupo i nepotrebno, možda se negdje u nečijoj glavi dogodi neki „klik“. Jer tome bi trebale služiti komedije, satire, farse... smijeh koji osvještava!
Vjekoslava Kralja izvrsno interpretira Borko Perić - ovaj zgodan glumac vrlo lako dočarava ženski izgled, dobrim manirama uvjerljivo predstavlja osobu iz „fine“ obitelji (bez obzira na svjetonazor), intelektualna nadmoć koju pokazuje prema onima koje smatra neobrazovanima topi se pred jednostavnom ljubaznošću. Njegova netrpeljivost prema Srbima smanjuje se nakon što upoznaje susjeda koji je sve ono što ne voli: Srbin u hrvatskoj policiji. Najtužnije scene su kada se prisjeća voljenog muškarca uz zvuke violončela (partner je bio violončelist). Njegov susjed i „ideoleoški nepriajtelj“ jest policajac Ante Samardžić, kojeg sjajno igra Nikša Butijer: svojom prostodušnošću, ljubavlju prema supruzi i želji da joj ugodi, zbog čega, iako mu je mučno odlazi na poduku „onome gore“, profesoru Kralju, izaziva smijeh, ali i simpatiju.
Već dugo nisam vidjela Anu Maras Harmander u ulozi koja bi joj tako „legla“ kao što je njezina kreacija lika Antine žene Maje - ona je „ženski princip“ sućuti, razumijevanja i ljubavi. Nakon prastarog konobara u predstavi „Jedan sluga, dva gospodara“, Damir Poljičak opet glumi starca - nepokretnog oca Hrvoja Kralja. Iako neprestance leži, on izgovara nerazgovjetno riječi kojima u pravom trenutku reagira na sinovljeve postupke. Minimalnim sredstvima (uz odličnu masku) Poljičak je doslovno i u prenesenom smislu komentator razvoja događaja. Uz četiri ključna lika, pojavljuju se svećenik (Vedran Mlikota) kao simbol crkve u životu obitelji Kralj, te učenik (Matija Šakoranja) ne samo kao dio profesionalnog Kraljevog svijeta, već i kao dječak koji treba pomoć.
Zahvaljujući izvrsnom tekstu, promišljenoj i dinamičnoj režiji, te temperamentnoj i inteligentnoj glumi izvrsnih glumaca, Kerempuhova predstava „Ustav Republike Hrvatske“ mogla bi dostići troznamenkast i broj izvedbi.