„Posve je bio svjestan činjenice da je u trenutku rada na toj komičnoj operi Prvi svjetski rat završio, a u njegovoj domovini se razbuktala Oktobarska revolucija. Znao je kako će u takvom povijesnom trenutku rad na ovoj komediji naići na veliki otpor u Rusiji, jer se njome uvelike udaljava od dramatičnih događaja koja u to doba tutnje diljem njegove zemlje“, piše dirigent Nikša Bareza o ruskom skladatelju Sergeju Sergejeviču Prokofjevu (1891.-1953.) u kazališnoj knjižici vezanoj uz ovosezonsku premijeru opere „Zaljubljen u tri naranče“ na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu u režiji Krešimira Dolenčića (17.2.2017.).
Ovu šašavu priču o tužnom Princu i zlim dvorjanima koji se žele dokopati vlasti, posebice dok on odlazi u daleku i opasnu potragu za trima narančama, na što ga je osudila zla vještica, preuzeo je skladatelj od talijanskog pobornika komedije dell'arte Carla Gozzija (1720.-1806.; ista ruka upletena je i u libreto opere „Turandot“). Teoretičari književnosti ovaj predložak nazivaju i bajkom i komedijom i farsom – Prokofjev se time očito nije opterećivao, nego je ispričao priču o dobru i zlu.
Najupečatljiviji dio zagrebačke izvedbe je onaj vizualni – Simon Bejer osmislio je scenografiju koja asocira na razdoblje ruskog konstruktivizma (stasalog u okrilju ruske avangarde početkom 20. stoljeća), dok su kostimi naglašeno groteskni (Truffaldino, kuharica, vještica Fata Morgana). Duhovito je riješena pojava demona Farfarella (Vitomir Marof) predimenzioniranom razlomljenom projekcijom njegova lica (na taj se način često prikazuje lik čarobnjaka iz Oza!), dok su tri naranče prikazane kao voćke s nogama, budući da se radi o začaranim princezama koje izađu iz svoje kore (nisam sigurna zbog čega moraju nalikovati Marilyn Monroe u čuvenoj bijeloj lepršavoj haljini vezanoj uz film „Sedam godina vjernosti“!).
Melankoličnog i nevoljkog Princa pjeva američki tenor izvanredno ugodnog glasa Michael Robert Hendrick. Malo sam se iznenadila da se opera pjeva na hrvatskom jeziku (prijevod i prepjev Marija Tonković) jer to više nije praksa vezana uz izvedbu stranih opera... najbolje se razumjelo upravo spomenutog Hendricka! Dvorski dio predstave čine kralj i opaki dvorjani (Berisav Puškarić, Sofia Ameli Gojić, Davor Radić), glavni pokretač zbivanja, zabavljač Truffaldino (Ladislav Vrgoč) i čarobnjačka ekipa: dobar vrač (Ozren Bilušić), zločesta vještica Fata Morgana (sjajna, duhovita i raspjevana Ivanka Boljkovac), kuharica koja čuva naranče (izvrstan Siniša Štrok). Koreografiju i scenski pokret osmislili su Larisa Lipovac Navojec i Mario Vrbanec, dok je autor već pohvaljene video projekcije Willem Miličević (po izvrsnom poslu zapamtila sam ga iz svih projekata u kojima je sudjelovao).
Orkestar je „dozvolio“da se pjevači čuju, što je nesumnjiva zasluga dirigenta Nikše Bareze (nerijetko je orkestar preglasan). Stalno premještanje pjevača (iz prvog reda partera na pozornicu uz otvaranje vrata čime se, zbog vanjskog svjetla, gubi iluzija; tuku se, hodaju na rukama, jurcaju gore-dolje po pozornici) i gomilanje rekvizita (kako bi rekao Princ :“Oh Bože! Ti ljudi, ta buka!“) su mi malo pretjerani i više mi predstavljaju zbrku nego dinamičnu radnju. Drugi vjerojatno na to gledaju drugačije, ali ne bi li bilo dosadno da smo svi jednaki?