Napomena: kritika je izvorno objavljena 16. ožujka 2017. u Vijencu, br. 601

Jedan komet nad glavama i brdo želja u glavama omotanim seoskom idilom, grupa ljudi sa zajedničkom prošlošću, priča u priči, teatar u teatru, pomalo humora, poviše ljubavi... i eto predstave po mjeri gledatelja. No ako izgubi mjeru, sav humor, ljubav i zabavu u trenu omotaju i progutaju besmisao i dosada. To se dogodilo i s novom Gavellinom predstavom "Komet".

Grupa ljudi okuplja se na desetogodišnjicu braka Elisabeth i Arthura kako bi do u najmanju sitnicu rekonstruirali događaj. Naizgled obično druženje inicirala je Elisabeth zbog prilično neobična razloga – ona vjeruje da nam se u smrti vrte najdojmljivija sjećanja iz života. Samim time, najljepše uspomene trebamo ponoviti kako bismo ih urezali u pamćenje. No ne stvara pomutnju sam razlog okupljanja, već događanja i osjećaji iza kulisa koji polako preplavljuju i preuzimaju radnju i njezin tijek. Svega je tu, od naizgled očekivanih do ničim izazvanih i nemotiviranih odnosa. Sve to nepotrebno gomila radnju, posebice prema kraju, te gledatelj ima dojam da si je autorica Justine del Corte dala za zadatak spojiti sve što se spojiti može. Bez obzira gradi li se ili sugerira pojedini odnos cijelim tijekom ili plane ni iz čega. Mnogobrojni sitni zapleti ne pridonose dinamičnosti ni punini radnje, već količinom guše važnost pojedinosti.

Redateljica Aida Bukvić, uz dramaturginju Marijanu Fumić, prepunjenost same radnje dodatno je opteretila viškovima na svim razinama predstave – od mikroplana do metateatarske razine. Mikroplan je ispunila mudrim rečenicama, odnosno mudrovanjima (mudrosti nikad dosta, no s mudrovanjem treba paziti) koja su zvučala umjetno i forsirano. Jedan od razloga tomu jest činjenica da su oblikovana unutar zasebnih monoloških otoka. Oni, istina, jesu svjedočili otuđenosti likova, ali su i lomili radnju, pokrećući je stalno od nule. Samim time, izronivši iz tišine u zasebnim otocima mudrovanja su djelovala kao skup filozofskih štikleca, a ne dio žive scenske riječi. Makroplan, odnosno sloj teatra u teatru, otvorio je predstavu, a oblikovan je kroz repetitivnost. Iako redateljica nije s ponavljanjem otišla u krajnost koja guši, predvidljivost koncepta stalnoga vraćanja na početnu točku više je umarala nego zabavljala. Šteta, jer koncept teatra u teatru pruža silne mogućnosti igre i mudre scenske zabave. Između mikro- i makroplana smjestio se niz likova i glumaca kojih spoj također nije najbolje sjeo.

Amar Bukvić nije uspio u Arthuru oblikovati lik koji se od zaljubljenog i poslušnog muža rastvara u mačo-ženskara ovisna o zavođenju i koketiranju. Dapače, njegov Arthur ostao je zbunjen svijetom koji se vrti oko njega, dok su mu pokušaji promatranja, lova i hvatanja žena djelovali toliko mlako da su morali biti pojašnjeni pratećim komentarom. Elisabeth je Nataša Janjić gotovo u potpunosti umanjila i utišala na sceni te je njezina tajna emocionalna prošlost pred kraj došla kao nepotrebno i suvišno iznenađenje. Franjo Dijak lik Gregora prilagodio je duhovnoj halji, djelujući prilično plošno, dok je Bojana Gregorić Vejzović bila dobra kao ogorčena i karijerno neuspjela Greta. Anja Đurinović pogrešno je bačena u vode zavodnica i fatalnih djevojki, ne uspjevši u sedamnaestogodišnjoj Isabel podcrtati zaigranu mladenačku koketnost. Đorđe Kukuljica oblikovao je lik gotovo suvišna mrtvoga Lothara, koji se pojavljuje kao potvrda ili negacija Elisabethinih ideja, dok se Ivana Roščić (alternacija s Ivanom Bolančom) pojavila u manjoj ulozi Dagmar.

Bolji dio ansambla otvara Nela Kocsis kao vrlo dobra filmska zvijezda Anna, koja nesigurnost u emocionalnom životu prikriva naglašenim seksipilom. Antonija Stanišić Šperanda bila je vrlo duhovita kao histerična i ironična Elisabethina sestra Vera, nezadovoljna životom, mužem, ženinim mužem, djetetom, dok je njezina muža, tihog, poslušnog, djetetu posvećena vječnog studenta teologije Nika Živko Anočić oblikovao upravo takvim – smotanim i diskretnim. No njegova diskrecija bila je dramaturški opravdana i scenski snažna, za razliku od one Nataše Janjić. Ksenija Pajić bila je najzabavniji dio ansambla, oblikovavši Nane veselom, ironičnom i vječno pijanom društvenom lakrdijašicom i provokatoricom, osobom koja trivijalizira teške teme, istodobno vlastite utapajući u flaši.

Ivo Knezović (svjetlo Zdravko Stolnik) seosku je idilu smjestio u nedovoljno igrački iskorištenu (scenski pokret Blaženka Kovač Carić) livadu u padu, dok se Mirjana Zagorec kostimima naslonila na karaktere – od Arthurova elegantnog odijela do dječje haljinice koja otkriva kod Isabel. Glazba Christiana Kanazira bila je diskretna i nenametljiva. Zaključno, predstava "Komet" utopila se u samoj sebi – bujici odnosa, misli i riječi, lošem ritmu i pogrešnoj glumačkoj podjeli.