Skladatelj Emmerich (Imre) Kalman (1882.-1953.) svojom je najpopularnijom operetom „Kneginja čardaša“ nedvojbeno demantirao čuvenu uzrečicu o šutljivim Muzama za vrijeme rata: pisana uoči početka Prvog svjetskog rata, opereta čiji je prvobitni naziv trebao biti „Živjela ljubav“, praizvedena je u Beču 1915. godine. Prepuna odlične glazbe, plesa i lepršavosti, opereta (libretisti Leo Stein i Bela Jenbach) zapravo govori o staleškom sukobu: mladi bogati knez Edwin ludo je zaljubljen u kabaretsku pjevačici Sylvu Varescu (darovitu, mladu, lijepu, siromašnu i ciganskih korijena), ali mu obitelj, zbog različitih društvenih položaja, brani brak. Ona odlazi na turneju u Ameriku, a on na ugovorene zaruke u Beč. Dakako, „ljubav sve pobjeđuje“(vidi u naslovu) i oni uspješno nadvladaju sve prepreke. Već sam naslov (vjerojatno nenamjerno) daje malu rugalačku notu: iako joj je knez Edwin obećao brak, čime bi Sylva postala kneginja, on se nije uspio othrvati običajima svoje klase i tako je Sylva prozvana „kneginjom čardaša“, budući da je upravo ta glazba bila zaštitni znak njezinih nastupa u cabaretu „Orfeum“!
Najnovije uprizorenje ove popularne operete bilo je 14.10.2016. u režiji Ivana Lea Leme na pozornici kazališta „Komedija“. Zahvaljujući alternacijama, opereta se može pogledati u nekoliko razno-raznih izvedbi, no moj su kriterij bile nositeljice glavne uloge: Zorica Antonić (16.1.2017.) i Sandra Bagarić (3.2.2017.). U prvoj odgledanoj verziji dirigent Veseljko Barešić je dozvolio orkestru sviranje „tutta forza“(pa zato i zbor povremeno urla), tako da se nježan Antonićin glas praktički uopće nije čuo. Znatno prodornija Sandra Bagarić (a mislim da je i orkestar malo „olabavio“) čula se vrlo dobro, no ne mogu reći da mi je pružila potpuno zadovoljstvo. U obje izvedbe nastupao je Đani Stipaničev zaista u vrhunskoj formi , tako da je njegov ugodan glas i inteligentna interpretacija nesretno zaljubljenog kneza Edwina doista jedan od razloga da se posluša ova opereta u “Komediji“ (mada sam vrlo znatiželjna čuti alternaciju Damira Klačara).
U prvom gledanju korektan Goran Malus, a u drugom izvrstan Dražen Bratulić nastupili su u ulozi grofa Kancsiana,istim bih opisom okarakterizirala nastupe Adalberta Turnera i Ervina Baučića u ulozi Ferija, dražesna raspjevana Josipa Lončar bila je odlična kao Edwinova zaručnica kontesa Stasi (pitamo se, posebice u prvoj spomenutoj izvedbi, zašto Edwin , pokraj nje preslatke, teži nedohvatnoj Sylvi), a ostale uloge dopunjuju mozaik zbivanja u cabaretu, kneževoj palači i bečkom hotelu.
Scenografkinja Vesna Režić vrlo učinkovito mijenja prostore i ugođaje u njima (baš sam se raznježila nad „Klimtovi slikama“, budući da je taj popularni slikar bio na vrhuncu slave upravo u to vrijeme; preminuo je početkom 1918.), ali zato su kostimi Marka Marosiuka za moj ukus –jezivi. Plesačice u „Orfeumu“ odjevene su u šupljikave polu-haljine koje vise na njima pokazujući njihovo neukusno donje rublje. Isto je tako preružno kada se Sylva nakon nastupa pojavi u odjevnom predmetu koji jedino mogu nazvati „šlafrokom“ kako bih zagrebačkim žargonom pokazala svoje duboko negodovanje - krhka Zorica Antonić u „tom nečemu“ izgleda spremna za sanatorij.
Međutim ono što me je ugodno iznenadilo i što nesumnjivo vremenom biva sve kvalitetnije jest muški baletni ansambl. Koreograf Leo Mujić postavio je pred njih prilične zahtjeve koje su oni besprijekorno izvršili: mladi, zgodni (feš) dečki u odličnoj kondiciji i izvrsne plesačke tehnike (čak normalno odjeveni) bili su doista ravnopravan doprinos pjevačkoj komponenti operete. Ukratko, ljubav prema kazalištu nadvladala je moju nevoljkost prema ponovnom posjetu opereti „Kneginja čardaša“, ali bila sam nagrađena boljom izvedbom. Osim toga, sada su u dvoipolsatno trajanje operete uključene dvije, a ne samo jedna stanka, čime je olakšano praćenje operete. Ali, zbilja je mogla biti bolja!