Razmjenom predstava između zagrebačkog Satiričkog kazališta „Kerempuh“ i Gradskog kazališta Ljubljana (Mestno gledališče ljubljansko -MGL) imamo priliku povremeno vidjeti predstave njihovog aktualnog repertoara. Manje od dva mjeseca nakon premijere u Zagrebu je gostovala (7.3.2017.) komedija „Obiteljski parlament“ (preciznije „Obiteljski savjeti“) katalonske dramatičarke, scenaristice i redateljice Cristine Clemente (1977.) u režiji Primoža Ekarta.
Na pozornici je prikaz (Damir Leventić) stana simetrično podijeljenog na sobu i kuhinju, dok je u sredini zahod koji u presudnim trenucima služi kao „politička“ govornica, što je vrlo znakovito (ipak nitko nakon govora ne povlači vodu!). Četveročlana obitelj sastoji se od majke Marte (Tanja Dimitrievska), oca Alberta (Jožef Ropoša) i dvoje punoljetne djece, kćeri Ane od 18 (Lena Hribar) i sina Rikija od 24 godina (Jernej Gašperin). Profiliranosti likova doprinosi pomno odabrana odjeća (Belinda Radulović) kao i glazba sjajnog skladatelja Davora Hercega (nezaobilaznog u brojnim slovenskim predstavama).
Sva obiteljska zbivanja uređuju se „parlamentarno“ pa se tako članovi obitelji međusobno i oslovljavaju – ako je već obitelj osnovna ćelija društva, onda na istim temeljima može funkcionirati obitelj i država. Tako se usvaja dnevni red, primjenjuju postupci kao u parlamentu, provode se proračunski rezovi (u području slobodnog vremena), a dogodi se i tuča (djeca kao suprotstavljeni članovi parlamenta). Odjednom, ono što nam se čini prirodnim dok gledamo prijenos sa skupštinskih sjednica, u skučenom prostoru obiteljskog ozračja postaje izrazito smiješno: sve to prenemaganje, naglašeno fino ponašanje u situacijama kada bi uvreda bila prirodna reakcija ili protivljenje razumnom prijedlogu samo zato što je došao iz „protivničke“ stranke.
U „obiteljskom parlamentu“ može se raspravljati o svemu (uz prethodno stavljanje na dnevni red) uz ograničenje izbora predsjednika - na tom se mjestu izmjenjuju samo otac i majka. Međutim punoljetna kćer inzistira na promjeni, odnosno na mogućnosti da se ona i brat također kandidiraju za predsjednika. Aktualni predsjednik, otac, žestoko se buni, ali mora popustiti jer nema „zakonske osnove“ za suprotno. Sada postoje četiri kandidata koji svi glasaju za sebe i nemoguće je da netko prevlada.
Da bi se razrješila parlamentarna kriza, u izbore se kao birač uključuje (ali se ne može kandidirati) Anin momak Wolfgang (22 godine), suprotno dotadašnjim pravilima da tuđinci ne mogu sudjelovati u izborima. Kako njegov glas odlučuje o predsjedniku, svaki član obitelji mu se na poseban način ulaguje, želeći ga pridobiti za sebe. Očekivano, on glasa za svoju djevojku Anu koja time postaje predsjednica i ustanovljuje „vladavinu zdravog razuma“- nema više prisile i svi doprinose zajednici prema vlastitoj savjesti i mogućnostima... Ova utopijska situacija vrlo brzo dovodi do rasula - smočnica je prazna, članovi obitelji više se ne pridržavaju rasporeda svojih dužnosti, smeće caruje po cijelom stanu... prisila je očito efikasnija od bilo kakvog zdravog razuma!
Majka je u jednom trenutku od Wolfganga naručila nacrte za preuređenje stana, pa kako mu nije platila, on zaključuje da mu obitelj duguje 40 000 eura, stavlja ih u „dužničko ropstvo“ i proglašava se predsjednikom. Budući da mu je ime Wolfgang, a da obitelj ni nakon ovako „drastičnih“ promjena ne pokazuje neku zabrinutost za svoju budućnost, nego pjeva obiteljsku himnu, završetak ove komedije podsjeća na dvije članice EU koje su u sličnoj situaciji: stroga, odlučna i ozbiljna u svojim zahtjevima na jednoj i razigrana, mediteranska i „lako ćemo“ na drugoj strani.
Iako se radi o naoko lakom komadu (prije svega zahvaljujući dobroj režiji i razigranim glumcima), „Obiteljski palament“ vrlo precizno secira europsku političku situaciju na modelu prosječne obitelji.