U Cankarevom domu u Ljubljani krajem veljače (osvrt na izvedbu 27.2.2017.) gostovala je japanska butoh skupina Sankai Juku koju je godine 1975. utemeljio Ushio Amagatsu (1949.), pripadnik drugog naraštaja butoh plesača. Naime, 1959. Tatsumi Hijikata i Kazuo Ono začeli su novu plesnu vrstu (buto znači ples) koja bi se oslanjala na japansku tradiciju i udaljila od zapadnoeuropskih i američkih kulturnih utjecaja. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata je u Japanu, osim posljedica razaranja i radioaktivnosti, značilo i agresivno zadiranje u japanski tradicionalni način života na svim razinama. Butoh plesači su (za razliku sudionika u europskom i američkom suvremenom plesu) "bestjelesni i nevidljivi", izbrisanih individualnosti, što postižu obrijanim lubanjama i prekrivanjem tijela bijelim puderom.
Plesna skupina „Sankai Juku“ - „Radionica planina i mora“ već svojim nazivom ukazuje na njihovo povezivanje s prirodom pa i cijelim svemirom jer je čovjekovo trajanje ograničeno. Prva Amagutsova predstava naslova „Kinkan shonen“ nastala je 1978. i u suzvučju je s gravitacijom, što je sačuvano kao sastavnica njegovihdaljnjih predstava. Butoh posjeduje vlastitu estetiku i izvođači djeluju poput sudionika tajnog rituala čiji su eterični pokreti dio zajedničkog transa.
Od samih početaka skupina intenzivno gostuje po zemljama zapadne civilizacije pa je dvodnevno gostovanje u Ljubljani s predstavom „Meguri“ ( 2015.) dio turneje u 2017. godini. Pojam „meguri“ označava kinesko slovo za stalno kruženje, kao temeljni princip života na našem planetu i u svemiru. Predstava se sastoji od sedam prizora koji prate zvukove iz daljine, preobrazbe na morskom dnu, šumu fosila ili slutnju - sve što čovjek može pronaći u sebi i oko sebe.Pleasči su tradicionalno prekriveni bijelim puderom i bez kose, odjeveni u jednostavne dugačke suknje svijetlih boja (Massayo Lizuka) i bosi. Pozadinska ploha podsjeća na fosilne otiske morskih ljiljana (Roshi), dok je pod posut finim pjeskom. Izuzetnu ulogu igraju svjetlost (Satoko Koizumi) i zvuk (Akira Aikawa), te naravno glazba (Takashi Kako, Yas-Kaz, Yoichiro Yoshikawa).
Predanost pokretu, ozbiljnost i mir, otvorena usta kao u nijemom kriku, lijeganje na leđa s uzdignutim udovima poput bespomoćnog kukca, prepuštanje nečemu transcendentalnom, koje postaje njihovim svijetom - sve je to nama možda strano, ali nesumnjivo fascinirajuće. Plesači koji su nas uveli u svoj svjetonazor bili su Ushio Amagatsu, Semimaru, Toru Iwashita, Sho Takeuchi, Akihito Ichihara, Dai Matsuoka , Norihito Ishii i Shunsuke Momoki.