Inteligencija je, kažu, snalaženje u novim uvjetima, pa se tako predstava „Tiest /Thyestes“ Lucija Aneja Seneke u režiji Ivice Buljana uvijek iznova mora prilagođavati prostornim (pa i vremenskim) uvjetima u kojima se izvodi, budući da su se u koprodukciji našli Mini teatar Ljubljana, Novo kazalište Zagreb, Zadar snova i Silba Environment Art. Premijera je bila u kolovozu 2016. na prelijepom otoku Silbi, u zelenilu među suhoziđem i magarcima; sljedeća je izvedba bila u desakraliziranoj crkvi svetog Nikole u Zadru, da bi 2. 9. 2016. ova krvava drama došla doma, u ljubljanski Mini teatar.

Za ugodna vremena početak predstave je na obližnjem trgu i ulicama, ali u zimskim uvjetima počinje u samoj zgradi (19.2.2017., Salon Ane Karić), nastavlja  se u susjednoj kući u kojoj se odgledaju dva prizora i ostatak predstave je u matičnoj kazališnoj dvorani. Lucij Anej Seneka poznat kao Seneka mlađi (4. godina prije Krista – 65. godina poslije Krista) bio je predstavnik rimske stoičke filozofske škole koja se temeljila na logici, fizici i etici, propovjedala život u skladu s prirodom, smatrala da svijetom treba vladati logos i veličala razumnost, pravednost i umjerenost. Seneka je bio  tutor i savjetnik caru Neronu, ali sudeći po Neronovu djelovanju, ne baš sasvim uspješan, što  potvrđuje i Neronova osuda Seneke na samoubojstvo. U nasljeđe nam je ostavio meni silno dragu rečenicu o ljudskom djelovanju: „Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.“

U svojoj drami „Tiest“ Seneka piše o dvojici braće Tiestu (Robert Waltl) i Atreju (Marko Mandić) koji se sukobljavaju oko  vlasti, ali i zbog toga što je Tiest zaveo Atrejevu ženu i ukrao zlatno runo, simbol vladara, nakon čega je pobjegao. Nakon nekog vremena, Atrej ga uvjerava da se vrati i s njim podijeli vlast, dok istovremeno smišlja osvetu... Budući da Atrej smatra kako za osvetu ne postoje ni ograničenja ni mjere, odlučuje Tiesta ugostiti mesom njegovih sinova (Gregor Prah, France Mandić, Voranc Mandić). Seneka vrlo podrobno opisuje žrtvovanje (ubojstvo) Tiestovih sinova i njihovu kulinrsku pripremu – fantastični Marko Mandić (Atrej) gotovo hedonistički uživa u prikazu priprema i budućem kanibalističkom činu. Za to vrijeme debeljuškasti i blagonakloni Tiest (Robert Waltl) niti ne sluti da blaguje meso svojega mesa, uživajući u svakom zalogaju. A kada spozna strahotu bratovog, ali i svojeg čina, udarcima o želudac  pokušava izbaciti iz sebe pojedeni obrok. Njegovu nemoć prati demonski bratov smijeh...

Epizoda o dva brata dio je mitoloških događanja i uvod je u kasnije tragedije njihovih potomaka. Uvodni dio govori Tantalov duh (Milena Zupančič)  podsjećajući na vlastite muke - izmiče mu se hrana i voda kada posiže za njima - pa zato nema naročito sućuti ni za Tiestove patnje  koje cijelo vrijeme promatra iz prikrajka. Da ne bi bilo nikakve dvojbe što se i zbog čega dogodilo, još jednom saznajemo sve (Benjamin Krnetić), a kako se radi zapravo o jednoj karici u dugom lancu događanja, završnica sluti daljnje nevolje jer bogovi istinski ne mare za ljude.

Ne mogu govoriti o učinku koji je ova potresna, mučna i skoro bih rekla demonska predstava imala na publiku na otvorenom prostoru, ali u skučenom prostoru Mini teatra (scenograf i oblikovatelj prostora Mark Požlep) bila je to opipljiva groza (pričao mi je Mandić da nakon premijere gledatelji nisu htjeli jesti ponuđeni gulaš!). Jednostavni kostimi od laganih materijala obojanih zlatnom bojom (Ana Savić Gecan) uz krunu i ogrlice sastavljene od nepravilnih komada drveta nude određenu ruralnost, dok  glazba izvanrednog Mitje Vrhovnika Smrekara naglašava događanja. 

Ma koliko nam se činilo da se radi o mitološkom pretjerivanju, lako se možemo sjetiti primjera prisilnog i svojevoljnog kanibalizma, te osveta koje  svojim načinom i posljedicama daleko nadmašuju povod. Jer ljudsko srce je neshvatljivo i sasvim sigurno ne mari za filozofiju stoicizma.