Sentimentalna farsa „Romanca o tri ljubavi“ Antuna Šoljana (1932.-1993.) nastala je 1976. („Pišem za bolesne i slijepe“ objašnjavao je Šoljan, prema nekim izvorima, svoj poriv prema pisanju radio drama; ipak, drame su kasnije postavljane na pozornice pa su ih mogli pratiti i zdravi i videći), a sljedeće ju je godine u svibnju uprizorio redatelj Tomislav Radić u Teatru ITD. Od tad je ova duhovita drama u stihovima, koja se nerijetko lascivno poigrava poznatim temama i stihovima drugih autora (najčešće se citira parafraza Hamletovog čuvenog monologa „Biti ili ne biti“ kroz Gospinu dvojbu o preljubu: „Pasti ili ne pasti... spavati s njim ili sanjati“) često postavljana na kazališne daske pa se tako u ovom trenutku usporedno igra na dvije pozornice: u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella (premijera 16. 2. 2017.) u režiji Borisa Svrtana i u HNK Split (premijera 24.2.2017.) u režiji Nikole Šimića.
Priča je smještena u doba Križarskih ratova (11.-13. stoljeće) kada su gotovo svi muškarci imali potrebu ratovati ostavljajući svoja domaćinstva, dakle supruge same (i najčešće zalokotane pojasom nevinosti). U „našem“ domaćinstvu žive Gospa (Martina Čvek) i Službenica (Tena Nemet Brankov) o kojima brine Kapelan (Nikola Baće), iako ga one manje zanimaju negoli njegov prelijepi ružičnjak. U tu učmalu sredinu dolazi Vitez (Igor Kovač) koji pobuđuje veliko zanimanje obiju žena - no dok Gospa teži duhovnoj ljubavi, čak i onda kada se uspije riješiti glomaznog pojasa nevinosti, njezina Službenica s njim uživa u tjelesnoj ljubavi. Tako se one izmjenjuju – Gospa druguje s njim danju, Službenica noću, a on je sve pospaniji i nevoljkiji... zato ne iznenađuje da ga zov ptice (slobode) nagna na odlazak, koji završava tragično po njega i time posljedično i za njih dvije.
Izvanredno duhovit tekst nije u Gavellinoj postavi bio popraćen glumačkom (a bojim se da je tome doprinijela i mlaka režija) razigranošću (izvedba 20.2. 2017.) pa sam tako ovaj izvanserijski primjer hrvatske književnosti mogla komotnije čitati doma ili možda slušati kao radio dramu. Pojavna sličnost dviju protagonistica (ljupke i plavokose) prilično domišljato opravdava Vitezovo nerazlikovanje žene s kojom se druži danju od one s kojom ljubuje noću - a možda je samo glup?! Ili prefrigan ?!
Osim redateljskog posla, Boris Svrtan se prihvatio scenografije (veliki krevet koji se preslaguje u stol, veliki ružičnjak i zastori u pozadini) i skladanja (glazbu uz električnu gitaru izvodi Igor Kovač) što je bilo dosta uspjelo. No, naš Vitez je cijelo vrijeme prilično „njonjast“, pa mora da je situacija u dvorcu bila prilično tragična, kada su se mlade dame pomamile za njim. Kapelan bi i ne bi, ali to je u skladu s cijelom atmosferom. Ipak, valja istaknuti da su kostimi (Marita Ćopo) šašavo šarmantni i daju određenu živahnost ovoj „trnoružičastoj“ izvedbi – valjda zato toliko cvijeća uokolo! Sva sreća da sam ja kazališni manijak, pa nisam za vrijeme predstave bila u dvojbi „Otići ili ne otići / na trenutak dremnuti ili čvrsto zaspati“.