Njemački skladatelj Richard Wagner (1813.-1883.) smatra se važnim reformatorom u području opernog stvaralaštva zbog sinteze glazbenog, poetskog, dramskog i vizualnog elementa (njemački izraz „Gesamtkunstwerk“) u svojim operama. Najpoznatiji je po teatrologiji „Prsten Nibelunga“ („Rajnino zlato“, „Die Walkuere“, „Siegfried“, „Sumrak bogova“) koju je stvarao (s prekidima) dvadesetak godina i u kojoj je kroz njemačke mitološke likove provukao svoja filozofska i glazbena promišljanja.
Povod ovom uvodu jest premijera Wagnerovog „Rajninog zlata – glazbene drame u četiri prizora, predvečer (prolog) teatrologiji Prsten Nibelunga“ (prema dostupnim podacima nastajala 1853./1854., praizvedba 1869.) u Velikoj dvorani Slovenskog narodnog kazališta (SNG) u Mariboru (27.1.2017., osvrt na izvedbu 4.2.2017.) u režiji Igora Pisona i pod ravnanjem Simona Krečiča. Napomena o datumu odgledane izvedbe odnosi se na alternativnu podjelu: Wotan – Thomas Gazheli (Ernesto Morillo), Fricka - Amanda Stojović (Guadalupe Barrintos) i Freia – Sabina Cvilak (Andreja Zakonjšek Krt).
U tekstu koji slijedi neću se baviti Wagnerovim svjetonazorom niti glazbenim posebnostima, nego Pisonovom redateljskom koncepcijom. Na samom početku pojavljuju se čuvarice Rajninog zlata, tri nimfe (Andreja Zakonjšek Krt, Valentina Čuden, Jadranka Juras) odjevene u zeleno-plave haljine (kostimi Sanja Grcić) igrajući se s plišanim medvjedima... Moja prva misao bila je: ajoj! Pojava Albericha (Jure Počkaj) potiče djevojke na zadirkivanje, pa im on za osvetu ukrade zlato (koje je čarobno i prsten iskovan od njega daje silnu moć, uz uvjet da se vlasnik odrekne ljubavi).
U drugoj sceni na povišenom podiju do kojeg vodi široko stubište (scena i oblikovanje svjetla Petra Veber) vidimo vrhovnog boga Wotana i njegovu ženu Fricku dok promatraju tvrđavu koju su sagradili divovi Fasolt i Fafner (glumački i pjevački fantastični Tobias Peschanel i Thomas Stimmel) i za koju im je Wotan obećao šogoricu Freiu (božicu vječne mladosti). No onda se Wotan predomislio, ali su F&F ugrabili Freiu i za nju traže otkupninu u količini zlata koja bi je nadvisila.
Zanimljivo je da su njih dvojica odjeveni poput gangstera u američkim filmovima (zeleno i narančasto odijelo s prslukom), a posrednik u njihovom sporu Loge (prava svjetska klasa Martin Sušnik) u ozbiljnom tamnoplavom odijelu s torbom za spise, praktički je prototip domišljatog odvjetnika. I tako pomalo proviruje Pisonova režijska ideja: nema suštinske razlike između mita i današnjice, "princip je isti, sve su ostalo nijanse" (Đorđe Balašević): kradljivi prepredeni Alberich model je današnjih skorojevića, vrhovni bog Wotan ponaša se poput suvremenih vlastodržaca, nasilnici pravicu istjeruju nasiljem, a pravdu je moguće zaobići lukavim manevrima...
Povremeno se pojavi glas razuma poput nastupa božice Erde (Zlatomira Nikolova), ali to je ipak prije domena umjetnosti i bajke, a vrlo rijetko stvarnog života. Jer da bi se moćnik odrekao apsolutne moći, kao što se Wotan odrekao svemoćnog prstena, zbilja bi se moralo dodgoditi nešto kataklizmično! I sada se u tu „pomaknutu“ vizuru sveukupnih zbivanja uklapaju nimfe s medekima: one su zaigrane djevojčice koje nemaju nikakvu šansu da sačuvaju povjereno im zlato kada se na njih namjeri pohlepna baraba.
Ne želeći dalje prepričavati sadržaj, samo bih dodala da je Wotan graditeljskoj tvrtki F&F isporučio zlato i prsten u zamjenu za šogoricu, ali su se graditelji zbog stečenog blaga pobili, kako to često biva u poslovnom svijetu (građevinska struka se, po svemu sudeći, nije puno promijenila od Wagnerovih odnosno mitoloških vremena).
Uz već nabrojene izvođače, pjevali su Jaki Jugrec, Bogdan Stopa i Dušan Topolovec, plesali članovi Baleta SNG i izvrsno svirao Simfonijski orkestar SNG Maribor. I tako sam se ja tijekom dva i pol sata trajanja (bez odmora) opere „Rajnino zlato“ preobratila od zabezeknute u naklonjenu gledateljicu, jer je vizualno osuvremenjivanje izvedeno besprijekorno, dosljedno i s puno razumijevanja. Ništa novo pod suncem u svijetu bogova i ljudi: jednom baraba, vazda baraba!