Virovitički kazališni susreti VIRKAS tradicionalno počinju u prvoj polovici veljače, kako bi se povezali s Danom kazališta Virovitica. Naime, 3.veljače 1900. u virovitičkoj gostionici Grčić odigrana je šala „Sluge muzikanti“ pa iako kontinuirano kazališno djelovanje u Virovitici datira od 1945., spomenuti datum odabran je za Dan kazališta.
Početak 13. VIRKAS-a bio je 10. veljače 2017. svečanom premijerom „dramske vizije u jednom činu“ Frana Galovića (1887.-1914.) „Pred smrt“ u režiji Dražena Ferenčine (1967.). Mladi podravski književnik Galović, poznat prije svega po zbirci kajkavskih pjesama „Z mojih bregov“ (čuvena „Crn-bel“), pisao je pripovjetke i drame, a cjelokupni opus objavio je prvi put u deset svezaka Hrvatski izdavački bibliografski zavod (Zagreb, 1942.) pod uredništvom Julija Benešića.
Dramska vizija „Pred smrt“, napisana u razdoblju 15.-25. svibnja 1912., prvi put je tiskana u časopisu „Savremenik“ 1913. da bi je na pozornicu postavio redatelj Josip Bach 9. lipnja 1916. Između ta dva događaja Galović je poginuo na „južnom ratištu“ (26. 10. 1914.), a njegova je pogibija popraćena dvojbom je li slučajno ili namjerno izvirio iz rova...
Koncept jednočinke „Pred smrt“ donosi Benešić u napomenama sedmog sveska, gdje je objavio spomenutu dramu: "Kao aktovka! Slučaj s onom ženom, što je umrla kraj muža na postelji. Liječnik. Župnik. Prosjakinja, što dolazi kroz zatvorena vrata.“ Benešić u napomenama donosi i kazališne kritike koje smatraju ovu Galovićevu dramu njegovim najboljim dramskim djelom, dok sam Benešić napominje: „Problem smrti oduvijek je mučio Galovića“ misleći pri tome na njegov cjelokupni opus.
Premijerna izvedba predstave "Pred smrt" otvorila je 13. VIRKAS
Mada je Galović rođen u Peternacu i ove se godine navršava 130-ta obljetnica rođenja, ipak je iznenadio odabir ovog djela u sklopu virovitičkog kazališnog repertoara. Radnja je gotovo banalna - na bdijenju oko postelje mlade žene koja je preminula u snu pokraj supruga (pa se tako bračna postelja pretvorila u odar), suseljani polako napuštaju primjereno žalobno ponašanje te se počinju šaliti, piti i razgovarati o običnim svakodnevnim stvarima. Zapravo su oko pokojnice zbog običaja, a ne osjećaja, tako da se nerijetko ovi prizori uspoređuju sa sličnima u Kolarovoj noveli „Breza“ gdje također dolazi do prijelaza od žalovanja u raspojasanost.
Iako se možda može govoriti o sličnosti u ponašanju susjeda i seljana, suštinska je razlika u odnosu udovca prema preminuloj supruzi: dok Kolarov Marko Labudan odbija pokazivati žalost, Galovićev Marko Pavlović otvoreno pati i strana mu je svaka pomisao na novi brak. Njegova je tuga duboka i mogli bismo reći, doslovce, uništavajuća.
Dražen Ferenčina dramaturški je obradio, režirao i uz Maritu Ćopo (ujedno kostimografkinju) osmislio scenografiju, podvlačeći psihološko stanje skupine. Scena je nakrcana brojnim predmetima, djeluje klaustrofobično i tjeskobno, a naglašen zvuk zujanja muha dočarava vrućinu i slutnju što se s truplom prolaskom vremena nužno događa - gotovo osjećamo neugodan miris, nelagodu, potrebu da se napusti kuća tuge.
Koreograf Rajko Pavlić svojim je pristupom pokretu odlično oslikao raspoloženja i promjene kroz koje prolazi skupina, tako da je postalo jače istaknuto ponašanje pojedinaca koji istinski tuguju i doživljavaju smrt mlade žene kao tragediju: već spomenuti udovac Marko Pavlović (vrlo decentni Goran Vučko) i suluda prosjakinja Roza (potresno izražajna Vlasta Golub).
Ipak, najupečatljivija komponenta predstave je glazba skupine Cinkuš - njihova tužaljka „Oj mladosti moja / nemremo se najti...“ istinska je okosnica cijele izvedbe, ugođaja i Galovićeve (Ferenčinine) poruke o isprepletenosti života i smrti. Galović: „Naš je život sličan jednoj komediji što je često protkana vrlo tužnim prizorima. I ondje, gdje se tuga spaja s veseljem, gdje kroz suzu smijeha gledamo, što se kraj nas događa, ono su najljepši časovi našega života.“
Ferenčina je na vrlo zanimljiv način odabrao glumce ove Galovićeve dramske vizije, povezujući bivše i sadašnje glumce virovitičkog kazališta, mlade glumce koji su još izvan angažmana (većinu smo vidjeli u prethodnoj predstavi „2:14“) i naturščike, stanovnike Virovitice dobro poznate sugrađanima. Namjerno ih neću razdvajati jer su oni zajedno vrlo dobro funkcionirali, što samo pokazuje da se ovaj omiljeni redatelj u Virovitici ne zadržava samo u kazalištu.
Uz već spomenute, u predstavu se vrlo skladno uklapaju Blanka Bart, Snježana Lančić, Biserka Vrbenski, Ivana Vukićević (posebno zanimljiva), Ana Marija Jurišić, Ines Zmazek, Sara Lustig, Antun Vrbenski (dojmljiv kao grobar), Domagoj Mrkonjić, Krešimir Jelić, Alojz Silvio Šimunović (sva trojica izvrsno dočaravaju mentalitet grubih seljaka), te Tihomir Vuk i Ana Cmrečnjak.
Iako predstava traje svega 70 minuta, možda bi bila još homogenija i učinkovitija kada bi se skratili neki prizori u kojima glumci nastupaju bez riječi- iako je koreografija doista izvrsna, ponekad je za nijansu preduga.