Siječanj 2017. obogatio je repertoar velikih slovenskih nacionalnih kazališnih  kuća poznatim grčkim tragedijama: sredinom mjeseca (13.1.) na pozornici SNG Maribor redatelj Oliver Frljić postavio je  Euripidovu „Medeju“ (kritiku pročitajte ovdje), a krajem mjeseca (28. siječnja 2017., gledano 31.1.) u SNG  Ljubljana izvedena je Sofoklova „Antigona“ (442. pr. Krista) u režiji Eduarda Milera.

Zanimljivo je da se u oba slučaja radi o ženama-buntovnicama, mada posve drugačijeg stila i načina pobune. Antigona se suprostavlja kraljevoj naredbi kojom zabranjuje pokop Polinika, budući da je on u borbi s bratom Eteoklom poginuo, za razliku od svojega brata, na „pogrešnoj“ strani. Kako su oni Antigoni jednako draga braća, ona se oglušuje o naredbu i dozvoljava da je se uhvati u zabranjenom činu.

Antigonini dijalozi s kraljem Kreontom, njezinim ujakom, svode se na rasprave o kraljevskoj i božanskoj pravdi, o poslušnosti vladaru i odnosu prema obitelji. Antigona je osuđena i  zatvorena u kamenu grobnicu gdje skončava objesivši se, nakon čega se ubija i njezin zaručnik, Kreontov sin. Zanimljiv je lik njezine sestre Izmene, koja se pokorava naredbi, no nije ravnodušna prema Antigoninoj odluci.

Valja reći kako je (preuzeto iz kazališne knjižice od dramaturginje ljubljanske predstave Žanine Mirčevske) obiteljsko prokletstvo u slučaju Antigone očekivana pojava: tragična je bila sudbina njezinog oca Edipa i njegovog oca  Laja pa sve unatrag do praoca obitelji Kadmosa, utemeljitelja Tebe. Naime, on je ubio Aresovog zmaja, pa je za kaznu  bio u Aresovoj službi, ali se napokon oženio ženom krasnog imena Harmonija. Ona je, međutim, bila nezakonita kći Afrodite i Aresa (Afrodita je bila u braku s Hefestom), što je dovelo do Hefestove osvete, ali to je sasvim druga priča.

Ukratko, Antigoni se zla sreća oduvijek smješila, što je iskoristio njezin dramski otac Sofoklo (496.-406.pr.Krista, mada nije isključeno da su ove godine i drugačije) poznat po takozvanim tragičkim junacima za koje Zdeslav Dukat piše: „Tragički je heroj lik nadljudskih razmjera,visoko razvijene moralne svijesti i velike duševne snage“.

Scenograf Branko Hojnik ogolio je pozornicu , uz izuzetak mikrofona (?), a svu vizaulnu dramatičnost preuzela je svjetlost i zanimljive projekcije na pozadini (svjetlo Andrej Hajdinjak, video Atej Tutta).Kostimografkinja Jelena Proković ostala je u krugu triju boja - bijela odjeća Izmene i Hemona, očekivano crvena Antigonina haljina i crna odijela ostalih, uključivši i jednočlani zbor. Sofoklo je, u odnosu na Eshila, uveo neke inovacije u  dramu, pa je tako povećao broj članova kora. Zato je Milerov izbor zbora od samo jednog člana zanimljiv, tim više što se radi o poznatom glazbeniku Damiru Avdiću.

Umjesto Sofoklovih rečenica, slušamo Avdićeve pjesme uz pratnju električne gitare, između ostalih i  s albuma „Mrtvi su mrtvi“.  Prvo sam se malo začudila, a onda mi se to učinilo vrlo originalnim, budući da je djelovalo agresivno. Većini publike trebao je prijevod bosanskih stihova (neki su dobili vrlo egzotični prepjev, ali kako se radi o prostačkim izrazima, radije ću ih preskočiti) i moram priznati da mi je završni prostakluk zasmetao jer nisam vidjela nikakav kazališni povod  za njega. 

Nina Ivanišin kao Antigona nije mi bila dovoljno odlučna, čvrsta  i agresivna, za razliku od izvrsnog Jurija Zrneca kao Kreonta. Iva Babić odigrala je ulogu Ismene, Nik Škrlec Hemona, vrlo zaokruženu ulogu stražara sa sjajnom dikcijom ostvarila je Vanja Plut, dok je Saša Pavček bila solidan Tiresije. Čini mi se da je Miler krenuo u jednom smjeru, a onda se predomislio i skrenuo iza ugla...