SNG MARIBOR: "MEDEJA"
"Ti nisi ženska, ti si zver!"
Predstava „Medeja“ mariborskog SNG-a u režiji Olivera Frljića, u tumačenju ima nesumnjivo nekoliko slojeva, no nisam sigurna da je mene osobno (uz izuzetak izdvojenih prizora) posebno dotakla
Objavljeno: 3.2.2017. 6:06:29
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Medeja" / Damjan Švarc

Europska kultura i civilizacija stasale u ozračju kršćanstva, ipak puno toga moraju zahvaliti antičkom razdoblju, preciznije staroj Grčkoj: njezinim filozofima, državnicima, književnicima, likovnim umjetnicima, sportašima... Dakako i njihovim porobljivačima i nastavljačima - još uvijek ponegdje tabanamo cestama iz razdoblja Rimskog Carstva, prelazimo rijeke drevnim  mostovima, pijemo vodu koja dolazi istim vodovodima... Primjerice, toliko hvaljen pojam demokracije stasao je tada i tamo: pod tim se pojmom podrazumijevalo pravo glasa svih punoljetnih slobodnih muškaraca (ne ljudi, muškaraca), što se vrlo učinkovito primjenjuje i danas: provjerite koliko žena zauzima važne čelne funkcije!

Ipak možda najveći i već pomalo zaboravljeni utjecaj jest u riječima grčkog korijena koje smo prisvojili, u likovima koji su postali vlasništvom svakog  obrazovanog čovjeka te pojmovima koji su vezani uz likove iz davnine (možda je najpoznatiji pojam Edipovog kompleksa koji podrazumijve  sina pretjerano privrženog majci, nazvanog prema liku Edipa koji se, sukladno proroštvu, a bez vlastitog znanja, nakon ubojstva oca oženio majkom, zbog čega su ga bogovi kaznili, a prokletstvo se nastavilo i nad njegovom djecom). Zahvaljujući relativno čestom izvođenju drama trojice najutjecajnijih starogračkih dramatičara-tragičara Eshila, Sofokla i Euripida, suvremena kazališna publika posve normalnim smatra postavljanje na scenu njihovih tragedija, uglavnom u nekom novom redateljskom čitanju.

Među najopakijim likovima iz starogračkog dramskog opusa jest Medeja - kako bi  pomogla Jazonu da se dočepa zlatnog runa, izdala je domovinu, ubila brata, nagovorila ga na dodatno okrutno ubojstvo - sve zbog ljubavi. A kada ju je taj isti Jazon napustio da bi se oženio kćerkom kralja Kreonta (zbog strasti, no vjerojatnije zbog buduće vlastI), Medeja iz osvete ubija Jazonovu odabranicu, njezinog oca i – svoju (i Jazonovu) djecu.  Ubojstvo vlastite djece u cijeloj se ovoj priči čini pretjerano okrutnim i nepotrebnim - analize ovog čina kolebaju između umorstva zbog osvete nevjernom mužu i bojazni da će djeca robovati u stranoj zemlji... I na  kraju svega, Medeja odtutnji nekažnjeno iz cijele situacije (ona je Helijeva unuka, pa možemo govoriti o istinskoj protekciji!).

Baš zbog nedostatka katarzičnog završetka, unošenja nekih novosti u tragedije  u odnosu na ustaljene dramske postupke njegovih prethodnika, ali i zbog, kako tvrde, stalne mrzovolje i nedruštvenosti, Euripid (484./480. pr.Krista – 406.pr.Krista) nije pobjeđivao na uobičajenim dramskim takmičenjima. Svojom je „Medejom“ (431.pr.Krista) uvelike poremetio muško-ženski odnos snaga jer, mada su za njega tvrdili da je ženomrzac, ovdje je očigledno ženski princip nadvladao muški. Medeja se suprostavila svim uobičajenim vrijednostima - državi kao vladajućem faktoru i obitelji kao utočištu. Najblaže rečeno kontroverzna osoba. A taj se atribut nerijetko pripisuje hrvatskom redatelju Oliveru Frljiću (1976.), pa se njihov susret  (Euripidove „Medeje“ u režiji Olivera Frljića) na pozornici Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru (13. siječnja 2017.) očekivao s velikim nestrpljenjem.

Scenograf Igor Pauška smanjio je pozornicu u Staroj dvorani  SNG-a plastičnom pozadinom po kojoj se nakon sveopćeg pokolja sljevala krv, a reflektore je koristio kako bi naglasio pojedine likove ili scene (oblikovanje svjetla Vesna Kolarec). Sandra Dekanić odjenula je Medeju (Natašu Matjašec Rošker) u svjetlu haljinu, dok su svi ostali likovi u crnim odijelima i bijelim košuljama (kako to jest u civiliziranom svijetu, a Grci svakako pripadaju tom svijet za razliku od barbarske Medeje).

U najavama uoči premijere, redatelj Frljić je odlučio od svih slojeva Medejinog karaktera odabrati njezinu feminističku crtu: "Ko prvo, hrpom blaga kupit moramo / Svog supruga i gospodara tijela svog“; „...triput radije uz štit / Ja stala bih no jednom rodila“; „Mač sama zgrabit ću, pa makar bilo mrijeti! / Ja pobit ću ih, prijeći među smjelosti“ (dok je odlučivala ubiti jazona, Kreonta i Kreontovu kćer,Jazonovu zaručnic); „U neprijateljskoj zemlji neću ih ostaviti / Da podsmijeh budu svim neprijateljima“(kada je odlučila pobiti djecu). Dok Jazon (Branko Jordan) objašnjava povod za svoj novi brak kako bi zaštitio   Medeju i njihovu djecu,dolazi do promjene zbog Medejinog negodovanja, pa ju    Kreont izgoni iz Korinta (ona već ima pričuvnu lokaciju kamo može otići) zbog straha da će nauditi njegovoj kćeri. Vjerojatno tada Medeja odlučuje da će izvršiti svoj opaki naum, koji ipak prelazi granice čak i najradikalnijeg feminizma...

Scena u kojoj Medeja (Matjašec Rošker) vrhom zapaljene cigarete pali oči djeci naslikanoj na plakatu, pripada među najjezovitije scene u predstavi (silno podsjeća na fotografije drvenih kipova svetaca iskopanih očiju po crkvama tokom ratnih sukoba). Sjajna scena Medejine odlučnosti je, kada glumica zadigne haljinu (nalik vjenčanici) ispod koje nosi hlače, te „frajerskim“ pokretima izvadi cigarete i šibice, kako bi „pripalila“. To je cigareta iz prethodno opisane scene... U razgovoru s Kreontom (Peter Boštjančič): “Ja bojim te se -zašto kriti riječima? / Da mojoj kćeri ne naneseš kobno zlo. / Jer mnogo toga strahu tom pridonosi./Ti mudra si i vješta mnogom nedjelu;/... A bolje mi je da me sada mrziš, ženo, ti / No da se kajem poslije zbog blagosti.“ koji joj tumači razloge za izgnanstvo, Boštjančič zlokobno šapuće u viseći mikrofon, kao da dijele neku zajedničku tajnu. I tada dolazi do izražaja činjenica da Medeja nije Grkinja, da postoji ksenofobija i da ona postaje prognanica... a bila je kolhidska princeza!

Sjajan je i njezin sukob sa suprugom – Branko Jordana svojeg Jazona  govori  argumentirano (načinom, ne riječima) tako  da djeluje kao supstanca razuma nasuprot Medejinoj mahnitosti.  Također je prilično potresna zborskog pjevanja „Internacionale“ (izbor glazbe Oliver Frljić), kao i pjesma na čije taktove Medeja i Jazon pokazuju strast koja ih je vezala. Završna scena predstave jest pojava cijelog ansambla (osim Medeje) odjevenog u dugačke ovčje kožuhe sa zlatnim tragovima na licu i nogama (asocijacija na Argonaute i zlatno runo?) i velikim lubanjama dugih savijenih rogova (tragos znači jarac, prema čemu je tragedija dobila naziv) - vrlo efektno s proizvoljnim tumačenjima.

Predstava „Medeja“ u Frljićevom tumačenju ima nesumnjivo nekoliko slojeva, no nisam sigurna da je mene osobno (uz izuzetak izdvojenih prizora) posebno dotakla. A malo me je i smetalo što su glumci u nekoliko navrata govorili površno i nerazumljivo (nisu ih razumjeli ni oni kojima je slovenski  materinji jezik). Čini mi se da je Medeja snažniji lik, negoli nam se ovdje prikazao.