Nakon publici omiljene Krležine drame „U agoniji“, PUK-Putujuće kazalište i Scena Ribnjak – Centar mladih Ribnjak (Zagreb) udružili su se u novoj predstavi, autorskom projektu Darka Stazića i Sare Stanić (premijera 14. 1. 2017., odgledano večer kasnije). Radi se o drami američkog autora Davida Mameta (1947.) „Oleanna“, koja je doživjela kazališno (1992., Cambridge, Massachusetts) i filmsko uprizorenje (1994.), a hrvatska je praizvedba bila 1995. u Kazalištu “Mala scena“, gdje su u režiji Ivice Šimića studenticu i profesora odigrali Barbara Rocco i Zvonimir Zoričić.  

Početak djeluje posve bezazleno: profesor (Darko Stazić) nešto pomno piše u svojoj sobi pretrpanoj knjigama, nastavljajući time i nakon ulaska studentice (Sara Stanić) koja je došla na konzultacije. U razgovoru, prekidanom privatnim telefonskim pozivima vezanim uz kupnju profesorove kuće, koju si može priuštiti zbog očekivanog promaknuća, otkrivamo da studentica ne razumije  pojmove koji se nalaze u profesorovoj knjizi, da ne razumije strane riječi i da je njezin rad loš. Ona vapi „Pomognite mi. Naučite me“, što izaziva kod profesora pokroviteljski, gotovo očinski odnos. Njegove riječi odaju dojam simpatije i podrške i izjave poput „Vi mi se sviđate“ ne nose erotsko značenje. Studentica (u suknji od tkanine s velikim crvenim cvjetovima, u cipelama do gležnja i s naočalama naglašenih okvira ne djeluje baš privlačno) vrlo ga pažljivo sluša, priznaje da puno toga ne razumije i da se na predavanjima „ samo smješka“.  

Nakon zamračenja, slijedi nastavak razgovora u kojem saznajemo o studentičinoj prijavi protiv profesora zbog „seksizma, elitizma, bludničenja, pokušaja grljenja...“ čime se njegova prividna nadmoć osjetno urušava – uvažavanjem njezinih optužbi pri Vijeću za promaknuće on gubi posao, dakle novac i ugled.

Završni dio (nakon zamračenja, kao najlakšeg, ali zapravo nepotrebnog odvajanja scena, budući da je Mamet vrlo jasno razdvojio scene, a na pozornici Scene Ribnjak postoje prava, fizička vrata, tako da bi izlazak glumaca i tresak vratima vrlo uvjerljivo razlučio pojedine činove) donosi pojačanu tenziju jer studentica svojim optužbama dodaje i onu za – silovanje. Sada ona demonstrira moć i pokazuje karakteristike svih onih koji su u poziciji moći, ne mareći više za neke istinske vrijednosti. „Vi ste u krivu, ja sam u pravu“ tvrdi ona, nudeći mu nagodbu - izbacivanje njegove knjige iz popisa obavezne literature... Završetak pokušajte pogoditi sami (ukoliko niste čitali ili gledali Mametovu dramu) i vaša će procjena biti pomalo odgovor na neizrečeno pitanje o vašem vlastitom odnosu prema autoritetu.

Sara Stanić vrlo vješto prolazi metamorfozu (naime, pri kraju studentica počinje razumijevati neke strane riječi i ne inzistira na jednostavnom riječniku) od bespomoćne, neobrazovane (tupave?) studentice do osobe koja promišljeno bilježi svaku profesorovu riječ kako bi ga mogla, kada dođe trenutak, degradirati i u konačnici uništiti. Darko Stazić u početku nešto slabije, no prema završnici sve poduzetnije osmišljava lik čovjeka, koji prepoznaje svoju propast jer usprkos dobrih namjera (barem nam se tako čini), on u očima nekih svojih studenata nastupa s pozicija moći i prisile...

Scena (stereotipno pretrpana profesorova soba na fakultetu) i odjeća (ona provincijalno uredna, on ležeran u trapericama) kao i glazba Marjana Nećaka daju pravo ozračje za izvedbu ovog odličnog teksta. Dobro bi došao blagonakloni redatelj – ne možeš istovremeno biti u gledalištu i na pozornici.