Nakon što smo prošlu sezonu osječkog HNK-a ispratili predstavom „Jedan čovjek, dva šefa“ Richarda Beana u režiji Radovana Marčića, na početku ove sezone (dakle u istoj kalendarskoj godini, 4.11.2016.) dočekao nas je isti tekst (ali u osjetno drugačijem prijevodu, adaptaciji i dramaturgiji Dore Delbianco) pod nazivom „Jedan sluga, dva gospodara“ u režiji Vite Taufera na pozornici Satiričkog kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu.
Poznato je da se Beanov zaplet i likovi oslanjaju na komediju Carla Goldonija „Sluga dvaju gospodara“ te da je, iako je promijenio imena i mjesto radnje, sačuvao temeljne postavke. Upravo to jest odlika klasika, da su im djela svevremena i lako prepoznatljiva stoljećima kasnije (Goldonija i Beana dijeli više od dva stoljeća). O promjenama koje je Bean unio u Goldonijev tekst i koje se mogu vidjeti u osječkoj predstavi, već smo pisali, pa se okrenimo zagrebačkoj izvedbi (29.12. 2016.).
Dora Delbianco smjestila je događanje u Opatiju, a imena „prevela“ da bi odgovarala funkcijama (Enver Hoti albanski je vlasnik konobe „Kod Hrvata“ , većina kriminalnih tipova dolazi iz Zagreba, mada su oni najuspješniji, blizanci Kračić, iz Zmijavaca i slično). Slušajući mješavinu dijalekata i razna šašava objašnjenja (poput onog o jednojajčanim blizancima ili nastojanja mladog glumca da isprosi svoju izabranicu ili angažman gledateljice Kristine u ostvarenju Franovih/Hermanovih spački) moram se pitati, koliko je utjecala Dora Delbianco na konačni izgled teksta. Mada se možemo držati superiorno i misliti kako nam je sve to poznato i pomalo bezvezno, činjenica je da nas neke rečenice doista zaskoče i razbucaju svu našu tobožnju nadmoć - smijeh se jednostavno otme i odjuri... Usput razmišljam: zašto SK „Kerempuh“ ne iskoristi svoju dramaturginju kao dramatičarku????
Vječno gladan i siromašan (zato i služi dvojici) Frano odnosno Herman (ovisno obraća li mu se Prvi gazda Robert Kračić, odnosno preobučena sestra blizanka Renata ili Drugi gazda Arsen Artuković) pokušava posložiti dobivene naredbe. To funkcionira ukoliko postoji vremenski i prostorni razmak, ali kada obojica gospodara istovremeno sjede u dvije odvojene sobe iste konobe i ručaju, onda se sve maksimalno zakomplicira. Borko Perić, povremeno na rubu groteske, vrlo se uspješno nosi s dvostrukošću svoje uloge, osobito kada angažira već spomenutu gledateljicu Kristinu ili po gledalištu traži hranu razgovarajući ad hoc s gledateljima. Kako bi naglasio stalnu glad, utažuje je neprestanim jedenjem odnosno stvaranjem zaliha, uslijed čega naglašava oblinu trbuha, što ga čini skoro degutantnim (Borko je inače baš zgodan momak).
Pri serviranju ručka pomažu mu glavna konobarica Vesna, razigrana i dopadljiva Ana Maras Harmander i prastari konobar Ante s vanjskom srčanom premosnicom, fantastični i zastrašujuće komičan Damir Poljičak. Glumeći svojeg brata blizanca Robeta, Renata Kračić uz nevelike fizičke intervencije mora glumiti opakog tipa, što Aniti Matić Delić odlično uspijeva. Ova krasna glumica doista ima velikih potencijala... Drugog gazdu, Arsena Artukovića, na svoj prepoznatljiv način, govorenjem kroz nos i pretjerivanjem, ostvaruje Vilim Matula. Nikša Butijer, kao mešetar Čarli koji Kračiću duguje novac, vrlo fino i detaljistički oblikuje lik uvijek opreznog novčara, njegovog prijatelja ugostitelja Hotija odlično prikazuje Hrvoje Kečkeš, dok bi im se kao treći mogao pridružiti iskvareni odvjetnik Batula u interpretaciji Željka Königsknechta. Zgodne, mada možda nedovoljno razrađene scene ima Matija Šakoranja (Batulin sin i budući glumac u ljubavnoj vezi sa Čarlijevom kćeri Paulinom - Ornela Vištica), a Čarlijeva knjigovotkinja Lili (Mia Anočić Valentić) sigurno ima, osim poprsja, dodatne atribute koji je kvalificiraju za balansiranje na rubu zakona.
Glazbu i tekstove songova napisao je Mate Matišić, koji obično svira gitaru s bendom (ovaj puta ga je zamijenio Ivan Kapec) u kojem su Ivan Đuričić (harmonika i saksofon), Luka Petrušić (bubnjavi) i odlična vokalistica Maja Posavec. Budući da na pozornici moraju biti glumci i glazbenici scenografkinja Liberta Mišan morala je vrlo racionalno poslagati sve nužne elemente, dok je Manuela Paladin Šabanović možda pretjerala u nekim kreacijama (haljine Maje Posavec, odnosno Perićeva trenirka).
Zahvaljujući duhovitom tekstu, razigranim glumcima i iskusnom Tauferu, čini mi se da je kazalište Kerempuh dobilo zabavnu i gledljivu predstavu.