Dječje kazalište Dubrava i udruga „Mala opera“ pokušavaju svojim projektima naviknuti one najmlađe na operni svijet. To rade tako da u izrazito kratkom trajanju otpjevaju na jednostavne i dopadljive operne skladbe priču koja je mališanima poznata. Tako su do sada izveli kratke operne predstave vezane uz „Ivicu i Maricu“ i „Mačka u čizmama“, a sada su posegnuli za „Crvenkapicom“ (premijera 11.11.2016., osvrt na izvedbu 17.12.2016.).

Odabrane su melodije iz opusa Jacquesa Offenbacha („Pariški život“), a libreto, adaptaciju i režiju osmislio je Zdenko Niessner. Scenografiju sasatavljenu od ploča koje na jednoj strani imaju oslikana drveća, a na drugoj fragmente bakine sobe napravila je slikarica Gordana Bakić Vlahov. Kostimografa ne znamo, ali budući da se odjeća sastoji od traper halača i jakni s kapuljačom u crvenoj odnosno  crnoj  boji, vjerojatno se radatelj sam domislio ovoj jednostavnoj i lako prepoznatljivoj odjeći.

Naime, cijela se priča nastoji približiti današnjoj djeci, pa Crvenkapica ima mobitel, u nedostatku lika lovca (ima negdje „gažu“) klaviristica (pratnja pjevačima Danijela Petrić) prigodno glumi lovca, sami glumci postavljaju scenu (jer su binski radnici na Adventu), a ono što je uvijek mučilo misleću djecu, kako su Crvenkapica i baka preživjele u vukovom želucu, tumači se kao dio pouke, odnosno da je cijela priča ispričana  samo da se pokaže što se može dogoditi kada se ne sluša mama kada kaže: „Ne smije se razgovarati s neznancima“. Jer, kao što znamo, Crvenkapičin razgovor s vukom doveo je do nevolja...

Na ovaj način odmaknuta priča od originalne (do  proždiranja Crvenkapice nije niti došlo) ne smeta jer sama činjenica da se uglavnom pjeva, a puno manje priča, daje djeci određenu sumnju u „pravu“ Crvenkapicu.  Dakle, što se toga tiče, predstava se može prihvatiti. Offenbachova glazba je pjevna, a „moja“ Crvenkapica je bila sopranistica Marijana Cirkveni (alternacija s Mandom Sviben) zvonkog i ugodnog glasa, vrlo prirodne gestikulacije i sasvim zaokruženog prikaza radoznale i spretne djevojčice (osim što ne znamo kamo je zametnula ruksak, a da se oko toga uopće nije zabrinula, iako je unutra  bilo ono što se nosilo baki!).

I bariton Zdenko Niessner dobro funkcionira kao vuk, ali baš zato što je dio izvedbe, ne može „gledati izvana“. Zato se predstava nepotrebno oteže, skidanje ptica (usprkos odličnoj glazbi) traje predugo, ima premalo živosti u njihovim pokretima (koreografija i scenski pokret  Sandra Banić Naumovski) pa čaki i vrlo duhovita „prepucavanja“ djeluju kao da se zbog nečega odugovlači...

A zapravo šteta, jer priča je simpatična, pouka je više nego važna, glazba je krasna, pjesme šarmantne, ali zjev, zjev...