Napomena: kritika je pod naslovim "Korektna predstava većeg potencijala" izvorno objavljena 22. prosinca 2016. u Vijencu, br. 595-596 

Ma kakva raspoloženja bio i kakav predložak koristio, vrlo dobar do odličan redatelj uglavnom neće napraviti predstavu ispod neke pristojne razine. Dario Harjaček upravo je takav redatelj pa je i rezultat njegova prvog druženja sa Zagrebačkim kazalištem lutaka i tek drugo s lutkarstvom (nakon davnog izleta u Kazalištu Dubrava) predstava koja ima glavu i rep i koja je zanatski solidna sve do nepopeglana kraja i usputnog raspleta, no ne nudi mnogo više od toga. A mogla je i trebala.

Andersenova "Snježna kraljica" jedna je od lutkarima posebno dragih bajki. Samim time svako njezino novo postavljanje gotovo nužno priziva bogaćenja i pomake u čitanju i izvedbenom prikazivanju. Za pomak na razini teksta pobrinula se dramaturginja Petra Mrduljaš. Bajku je elegantno ekonomizirala, oblikovavši duhovit te zgodno i nenametljivo rimovan tekst, na nekoliko se mjesta zabavno poigravši junakovim imenom – Kaj (Kaj je rekla? Kaj je Kaj? Kaj je što, a što je ča!). Vrlo dopadljiv tekst suptilno je nadogradila isticanjem promjene kao nužde za nastanak i život priče. Samim time, nedaće koje su odvojile dječaka Kaja od njegove prijateljice Grete, odvukavši ga u carstvo Snježne kraljice, tek su unutar priče negativne, dok su na višoj, meta razini nužne, samim time pozitivne.

Iako zanimljiv već na papiru, taj sloj u potpunosti bi zaživio tek kad bi se pretočio na izvedbeni sloj, odnosno da se Harjaček, koji se u glumačkom kazalištu itekako zna mudro i promišljeno igrati, pozabavio njime. Nažalost, ostao je tek na riječima, dok je predstava oblikovana kao ravna crta, bez ikakvih promjena u ritmu i energiji, izvedbenih iznenađenja u tehnici ili pristupu priči te bez lutkarskog razmišljanja i rješenja. Štoviše, pojavile su se i neke nelogičnosti, poput Gerdina putovanja koje je dijelom realizirano hodom prema gledalištu, dok se pozadina kretala zdesna nalijevo, poništivši iluziju kretanja. Općenito cijela je predstava djelovala kao da ju je redatelj radio u grču, vrlo vjerojatno uvjetovanu nepoznavanjem medija. Lutkarsko kazalište nije minijaturno glumačko kazalište, već zasebni umjetnički izraz s vlastitim poetikama, pravilima i mogućnostima i nije dovoljno pogledati određeni broj predstava da bi se druženje s njim pretočilo u nešto više od površna izleta. A takvi izleti ne bogate lutkarstvo. Nažalost, u ZKL-u uporno dovode redatelje koji se na toj pozornici prvi put susreću s lutkom, čime umanjuju i osiromašuju umjetnost od koje žive, što se vidi na njihovim predstavama.

Katarina Perica bila je dobra Gerda, uspješno rješavajući problem u animaciji nogu stolne lutke koje nisu prilagođene jednom animatoru. No i uz dobru animaciju, Gerda je djelovala kao ukočena djevojčica, a ne kao slobodna lutka. Korektan je bio i Jadran Grubišić kao Kaj, no nedostajalo je lutkovitih minijatura i karakternih crta kojima obično obogati svoje likove. Andrea Baković oblikovala je zgodan lik Laponke u egzotičnim i smiješnom plesu, Marina Kostelac udahnula toplinu u baku i simpatičnost u malu razbojnicu, dok Matija Prskalo nije uspjela Snježnu kraljicu karakterno obojiti. Boris Mirković, Mario Mirković i Adam Skendžić (alternacija Janko Popović Volarić) bili su razigrani kao trolovi, dok im je u suncokretima nedostajalo koreografije i uigranosti.

Vesna Balabanić oblikovala je lutke prepoznatljiva izgleda uz duhovite trolove i Snježnu kraljicu kakve smo mnogo puta vidjeli, dok je Vesna Režić (oblikovatelj svjetla Igor Matijevac) scenu prilagodila po volji stolnih lutaka. Glazba Frane Đurovića djelovala je eklektično – od melodioznih i ritmičnih songova do jeftinih tonova. Također, songovi su ponovo puštani snimljeni i ta promjena zvuka od živa govorenja na snimljeno zvučala je jako loše. Zaključno, "Snježna kraljica" korektna je predstava s neiskorištenim dramatizacijskim potencijalima i završnim padom.