Nakon što se mali i energični kolektiv Dječjeg kazališta Dubrava, nakon nemilih događaja, ponovo posložio (a kada biste poznavali njihovu povijest dok još nisu niti znali da će doći u Dubravu, pitali biste se zašto nitko ne načini predstavu o toj herojskoj i pomalo šašavoj prošlosti!), počeli su redovito igrati predstave svake subote u 18 sati... I ne samo igrati neke poznate od ranije, nego su se pojavljivale neke sasvim nove, poput primjerice svojevrsne parodije Tomislava Zajeca „Pričokrad“ u režiji Ivane Peroš (premijera 14.10.2016., odgledana predstava 10.12. 2016.). S Tomislavom Zajecom imam privatnu šalu u vidu moje „optužbe“ da piše samo mračne komade. Ova šarmantna priča o kradljivcu priča pokazala je da se Zajec: a) skroz promijenio, b) do sada nas zavaravao, c) konačno pokazao da je zapravo dječak, a ne brkati muškarac (ovo brkati uvjetno).
Dakle tri vile (sjajne i duhovite Asja Jovanović, Nikolina Ljuboja i Lidija Kraljić Zavišić) pokušavaju pomoći Pingvinu (beskrajno šarmantan Hrvoje Horvat) koji je izbačen iz bajke, budući da mu je ona ukradena, Princu (Robert Španić, koji bi morao malo poraditi na svojoj dinamici) koji ne zna kraj bajke o Trnoružici, pa kada naiđe na uspavanu Princezu (Monika Mihajlović), jedva se domisli što učiniti da je probudi (mlađahna ga publika savjetuje, ali odustane gledajući njegovu neodlučnost). Pričokrad (pomalo ukočen Ivan Horvat) otima bajke iz obijesti, ali se, kao u svim dobroćudnim bajkama, pokaje pa nisu narušeni principi sretnog kraja.
Tijekom zbivanja imamo zgodne odmake (ne znam jesu li dio teksta ili redateljske smicalice) pa je tako pojava tri vile popraćena tekstom da su to tri glupe guske ili tri šepave patke, na što reagira Prva vila (Asja Jovanović) dovikujući da je to kriva traka. Ili, kada osvjetljivač (Vesna Kolarec oblikovanje rasvjete, Dominik Lenac majstor rasvjete) ne osvjetljava njih (baš su se svi okomili na vile) nego pokraj pa se one guraju kako bi stale u osvjetljeni dio pozornice. Sve su te intervencije zgodne i ne smeta što su za samu akciju nevažne jer priči daju poletni duh.
Igor Dobranić prekrasno je osmislio vizualni dio predstave jednostavnim i inteligentnim kostimima (primjerice bijele haljine vila s različitim sjajnim aplikacijama daju im ne samo prozračnost, nego i razlikovnost. Pričokrad je, dakako, posve u crnom, Pingvin primjereno pingvinu, Princeza u bijelom, a Princ crno-bijela kombinacija) i scenografijom (u obliku bijelih uskih zastoar). Autori odlične glazbe su Igor D. Savin i Igor Savin mlađi.
Tijekom trajanja od 55 minuta niti jedan gledatelj/ica od pet godina i oni stariji nije morao/la ići piškiti, jesti i piti ili intervjuirati svoju mamu, što je doista najveći mogući kompliment predstavi (zanemarite moje primjedbe; meni je manje od pet godina).