Već godinama ime otoka Lampeduse (u sklopu talijanske Sicilije) ne upućuje na turističko mjesto s obiljem sunca i raslinja, već na mjesto stradanja žitelja Afrike, koji upravo tuda nastoje ući u Europu i za sebe naći bolji život. Dakako, krstarenja općenito znače ugodu, ali ne u premalom, prekrcanom i nestabilnom brodiću/čamcu. Budući da se stvari odvijaju najčešće na najlošiji način, ta se plovila u pravilu prevrću, bliže ili dalje od obale pa se putnici-nevoljnici u većem ili manjem broju upute vodoravno - prema obali ili okomito - prema dnu. Sve veći broj umjetnika pokušava senzibilizirati one koji s udaljenosti promatraju ovu tragediju pa tako imamo nebrojene fotografske izložbe, umjetničke instalacije ili performanse.
Meni osobno među najpotresnijim reakcijama na zbivanja vezana uz Lampedusu bio je kustoski projekt „Intermundia“ hrvatske arhitektice Ane Dane Beroš (i suradnika Bojana Gagića i Rafele Dražić) na 14. Venecijanskom bijenalu arhitekture (2014.) u sklopu središnje izložbe postavljene u prostoru Arsenala. Ulazi se u potpuno mračnu, neveliku drvenu kućicu u kojoj se čuje potmula buka, silno nalik brujanju brodskih motora. Odjednom krika, vika, trešnja, nagla svjetlost i čovjek ostane stajati ispred svojeg odraza u ogledalu na vrhu kojeg piše „Io sono Africano“ (Ja sam Afrikanac). To metaforičko pripadanje krugu stradalnika ostaje upisano u naše tijelo i usprkos povratka u „normalni svijet“ prestali smo biti oni od prije.
Kazalište „Hotel Bulić“ posegnulo je za sudbinom tamnopute Shaube, koja se odlučuje u neodgovarajućem brodiću preći iz Afrike u Europu. Njezino putovanje opisuje talijanska autorica Lina Prosa pod nazivom „Lampedusa Beach“, a na podiju Tvornice kulture (Zagreb, 11.12. 2016.) u režiji Senke Bulić prikazuje Nina Violić. Na pjeskovitoj podlozi (scenografija i glazba Tomislav Ćurković), uz ogromnu ispunjenu ribu, stoji mlada žena u čudnim natikačama i zlatnoj haljini (kostimografija Oliver Jularić) premazana pješčanim prahom. Uz afričku glazbu i teško disanje, ova se mlada žena nada, usprkos spoznaji o tolikim nesretnim sudbinama jer "More je nevino. More nije krivo". U pretrpanom čamcu nema sućuti nego postoji samo preživljavanje i podjela na one koji iskorištavaju i oni koje iskorištavaju :“Onaj koji nema pasoš, nema pravo ni na istinu“.
Koristeći promjene glasa putem mikrofona, Violić izaziva jezu, sve do konačne tragedije. Gledajući je kako leži (nesumnjivo na dnu mora), obasjana plavom svjetlošću s mjehurićima (od sapunice) koji lelujaju iznad nje, izvanredno potresno doživljavamo umiranje ljudskog bića. A najgore je što mi tu ženu, Shaubu Afrikanku, poznajemo. Ona nam je ispričala svoju sudbinu, jednu od mnogih sličnih.
„Lampedusa Beach“ je glazbeno i vizualno vrlo dojmljiva predstava. Nažalost, redateljica je nije dovoljno izbrusila (tišina je obično dramatičnija od vike), a izvođačica ju je negdje putem ispustila iz ruku. Jer, dok sam u gore opisanoj kućici u Veneciji doista pomislila: „Io sono Africano/a“, nakon ove predstave jednostavno sam otišla kući...