Napomena: kritika je izvorno objavljena 8. prosinca 2016. u Vijencu, br. 594

Ako je dobra podjela pola posla, onda je dobar predložak, ako ne već druga polovica, onda barem njegova četvrtina. To bi, pak, u teoriji značilo da uz dobar tekst i dobre glumce ni predstava ne može biti loša. Još ako se tu nađe redatelj koji sve fino poveže i preplete promišljenom vizijom, predstavi se smiješe visine. S druge, tamne strane medalje, lošoj podjeli i predlošku pomoći ne može ni odličan redatelj. To drugo dogodilo se u novoj predstavi Kazališta Trešnja, "Carevu novom ruhu".

Andersenovu bajku, svima znanu i prihvaćenu kao opću metaforu gluposti, naivnosti i poslušnosti, Ana Tonković Dolenčić prenijela je u svijet raskošnih krpica i mode, svijet u kojemu je zlato pretočeno u zlatnu krojačku nit, a proizvod u prezentaciju. Inspiraciju, jasno, nije trebala tražiti daleko, jer okružuje nas svijet u kojemu se skala vrednovanja zadržava na površini. Sve je u tom našem svijetu usmjereno prezentaciji vlastite vanjštine koja se, pretočena u lajkove na društvenim mrežama i blogovima, predstavlja ključem (lažnog) uspjeha. U takvoj okolini nije bitno što se nudi, nego kako je zapakirano. Tako i naši krojači ne navlače cara za nos, držeći ga u neznanju i napetosti, već mu u startu prodaju odličnu ideju – odijelo koje dijeli glupe i neposlušne od pametnih. Komu se odijelo ne svidi, glup je ili nedovoljno sposoban za ispunjavanje vlastitih dužnosti. Komu se svidi, pametan je i vrijedan radnik. Pa vi recite da vam se ne sviđa.

I dok je novi ključ čitanja logičan, a na razini prodavanja ideje umjesto proizvoda i vrlo zanimljiv, problem je predloška količina teksta koja ga omata i guši. Baš kao u nedavnom ZKM-ovu "Sherlocku Holmesu" (kritiku pročitajte ovdje), Ana Tonković Dolenčić i u "Carevu novom ruhu" ključne je rečenice, replike i dijaloge, duhovite igre riječima te humorne crte utopila u bujicama suvišnog teksta.

Koliko se god redateljski tandem Krešimir Dolenčić i Paolo Tišljarić trudio razigrati tu gomilu riječi, prenijevši igru (pomalo prvoloptaški) na modnu pistu koja sugerira stalno kretanje te je razbijajući odličnim songovima, nije u tome uspio. Riječi su vladale predstavom od pripovjednoga početka preko lamentiranja bez kraja i konca o krojačkom materijalu do posve nepotrebna doslovnog prokazivanja krojača kao varalica, a to je u potpunosti jasno iz dotadašnje radnje. Takva pojašnjenja, osim što su redundantna, daju prizvuk nerazumijevanja, da ne kažemo omalovažavanja, vlastite publike. Iako nije uspio istrgnuti radnju riječima, Dolenčić je uspio oblikovati neke zgodne epizode i minijature, a najbolji dijelovi bili su dopadljivi, riječima neopterećeni i uživo izvedeni songovi naslonjeni na ritam, tek na mjestima uz premalo izvođačke energije (autor glazbe i songova Miki Solus, koji se pojavio na sceni kao dvorjanin/građanin).

Problem predloška bili su i nagli obrati u likovima i radnji, posebice na kraju, gdje su isti tren, nakon što je rubni lik ukazao na kraljevu golotinju, svi oni lašci i poslušnici postali pravednici koji ne žele šutjeti ni lagati jer istina se mora čuti. Takav kraj nama nije ukazao na važnost istine, već lakoću mijenjanja strana.

Drugi je problem predstave podjela uloga, posebice one glavne – cara. U posljednje je vrijeme u prvu violinu Trešnje sasvim nezasluženo prometnut Jure Radnić, koji iz jedne u drugu (glavnu) ulogu dokazuje da nema snage nositi predstavu. Tako je kao car bio ono što nikako nije trebao biti – nesiguran na sceni. Nesigurnost je izvirala na svim razinama – od monoloških dijelova preko plesnih pokreta do bijega u visoke tonove u dijalozima. Tako je cara, kojega na papiru krasi nevjerojatna količina samodopadnosti, pretvorio u nesigurna cendravca koji jednostavno ne uspijeva zavladati scenom. Za razliku od njega, Luka Bulović, koji je glumio, paradoksalno, slugu, u svom je songu s lakoćom zavladao scenom, samouvjereno se krećući i plešući te fino dočaravši sluginu kalkulativnost u laži. Ivana Bakarić bila je također uvjerljiva kao ministrica, ugodnim dubljim glasom suočivši vlastitu samouvjerenost i nesigurnost. Krunoslav Klabučar i Tvrtko Jurić bili su nedovoljno uigran tandem krojača/varalica, posebno u scenama u kojima su zajedničkim snagama razvlačili nevidljivo tkanje. Postojanje tkanja ovisilo je upravo o njihovoj složnoj igri, koja je uglavnom izostala. Dodajmo kako je Jurić u pokretu bio ritmičniji i poetičniji, dok je Klabučarovo tkanje bilo kruće i izvedbeno siromašnije. Marija Šegvić i Matija Čigir bili su energični, duhoviti i razigrani kao dvorjani/građani, kojih je uloga bila komentirati događaje.

Scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Tea Bašić, koreografkinja Blaženka Kovač Carić i oblikovatelj svjetla Elvis Butković stvorili su uvjerljivu modnu pistu, od prostora ispunjena bojama preko raskošnih kostima do pokreta koji se uglavnom oslonio na manekenski hod i njegovo parodiranje. Ipak, bujica riječi i krivo odabran glavni glumac bili su preteški utezi predstavi "Carevo novo ruho", koja nije uspjela uzletjeti na krilima dobre ideje i songova.