Napomena: kritika je izvorno objavljena 27. listopada 2016. u Vijencu, br. 591

Slavni Sherlock Holmes na sve je moguće načine upisan u naše i živote oko njih – od knjiga (njih ponajmanje) preko bezbrojnih filmova i serija do svakodnevne komunikacije, u kojoj je apsolutni autoritet mudrim detektivima i istraživačima kakvi nas napadaju sa svih strana i televizijskih ekrana. Ako je već tako, zašto nas ne bi u svoj svojoj inteligenciji i mudrosti zaskočio i s kazališnih dasaka? Kao na sva slična pitanja, i ovdje postoje dva sasvim oprečna odgovora. Prvi se nameće logikom na prvu – pa zašto i ne bi! Slavni lik dobra je reklama kazalištu i predstavi u kojoj igra. Uostalom, tko ne želi vidjeti Sherlocka po domaće? Kako to već ide kod nas, odmah se pojavi oprečni odgovor – baš zato što je svuda oko nas, a toliko napisanih i nenapisanih suvremenih likova i tema čeka svoj red. Mi ćemo pomirljivo stati na sredinu klackalice i reći – ovisi kakav je. Još jedan klasičan Sherlock Holmes nije nam nimalo zanimljiv ni na sceni ni na televizijskom ekranu. No ako naš kazališni Sherlock napravi odmak od originala te uđe u dijalog i igru s njim kroz prostorni i vremenski odmak, dočekat ćemo ga širom otvorenih ruku, očiju i ušiju.

Nažalost, Ana Tonković Dolenčić nije razmišljala na „naš“ način, već je stvorila klasičnu šerlokovsku priču kojoj ništa ne nedostaje i koja poštuje Doyleove zaplete sve do prepoznatljiva vodopadnog raspleta, ali koja tijekom predstave postaje zamorna. Tema je aktualna – oblikovana je oko pitke vode i pokušaja njezine monopolizacije, što je svakako dio današnjice, no aktualnost se zadržala tek na globalnom planu, dok u dalju prostornu aktualizaciju nije išla. Također, oblikovala je odveć složenu priču s dvjema nitima koje su gradile zaplet. Kako je riječ o uglavnom nadmudrivanju riječima, priču nije mogla mnogo čistiti i kratiti. Sasvim suprotno, dodatno ju je pripovjedno opteretila i proširila nepotrebnim opisima. Na sceni je ta gomila riječi, misli i opisanih krajolika, zapleta i raspleta djelovala zamorno i ritmički monotono.

Dio krivice pada na redatelja Krešimira Dolenčića, koji je radnju i pripovjedni tijek razigrao na mikroplanovima, no ne i na razini cjeline. Sherlockovu avanturu pripovijeda dr. Watson, oživljavajući likove i puštajući ih da iskaču iz njegove priče i oživljavaju na sceni. Takav koncept nudio je zanimljivo igranje samim sobom, čega se Sherlock Holmes dotaknuo u vlaku, rekavši Watsonu da skrati malo opise, ubrzavši time vožnju i radnju. Nažalost, taj je sloj tek dotaknut, a nudio je mnogo prostora duhovite igre. Na njegovu je tragu većina redateljskih poteza – iako duhoviti, uglavnom su tek dotaknuti ili skicirani. Razlog tomu pronalazimo upravo u „glomaznoj“ priči koju su autori stavili u prvi plan, postavivši si kao glavnu zadaću korektno ispričati priču. Iako su uspjeli, to je dobrim dijelom podrezalo krila ostalim elementima koji su mogli biti razvijeniji i razigraniji, čime bi i predstava bila življa. Šteta, jer cjelina skriva brojne (nerealizirane) potencijale, a posebice zato što je autorski tim imao odlične partnere u glumcima koji su, gotovo svi odreda, napravili jako dobar posao.

Rakan Rushaidat naslovnog je junaka pretočio u vrlo zanimljiv lik dostojan imena. Njegovu genijalnost diskretno je podcrtao odmakom od normalnog ponašanja u laganu zbunjenost i „lelujavost“ te plasirajući duhovite replike poput „misliti je drek znati“ fino i dozirano, ne zadovoljavajući se poentiranjem na prvu, već ih ugrađujući u karakterne crte. Dostojna suparnika imao je u Dadi Ćosiću, koji je prof. Moriartyja oblikovao uz fino potisnutu dozu „genijalne“ ludosti koja je progovarala kroz glasovni pjev do pucanja. Zgodno se poigrao „knedlom u grlu“, koja je u ključnim trenucima sputavala Moriartyjevu ludost na van, puštajući je da bukti unutra.

Filip Nola bio je vrlo korektan kao dr. Watson, fino nas vodeći kroz priču i prateći Sherlocka, dok je Dora Polić Vitez vrlo dobro razigrala gospođu Hudson u trenucima ludila. Edvin Liverić duhovito je, no ne i pretjerano, karikirao Adolfa von Herdera, a Adrian Pezdirc bio je koketno autoritativan kao samouvjereni Edward VII. Dajana Čuljak bila je vrlo uvjerljiva zavodnica Irene Adler, odlično otpjevavši klasik Doorsa "People Are Strange" u novom, senzualnom aranžmanu (skladatelj Stanko Juzbašić). Petar Leventić zanimljivo se poigrao vezanošću Mycrofta Holmesa uz stolac, Danijel Ljuboja bio je duhovit jednonogi negativac Jonathan Small, a Mia Biondić oblikovala je uspjelu karikaturu poludjele sluškinje. Važan prilog cjelini dali su i Katarina Bistrović Darvaš kao uplašena gospođa Turner, Kristijan Ugrina kao pukovnik Sebastian Moran i Maro Martinović kao Alexandar Holder te Mateo Videk i Robert Budak, koji su se pojavili u više manjih uloga. Odličnoj scenskoj igri pripomogao je zgodan, točan i zaigran pokret Blaženke Kovač Carić.

Tanja Lacko odlično je iskoristila dubinu ZKM-ove scene, odvojenu paravanima, čijim je oživljavanjem oživjela i sama priča. Također, u minimalističkoj scenografiji dobro je riješila rasplet s pomoću pokretnih stuba. Ogoljelost njezine scene, s druge strane, glumci su popunjavali riječima, kojih je ionako bilo previše. Ujedno, scena nam je djelovala sivo i mračno (oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek), što je s jedne strane stvaralo atmosferu, no s duge je podcrtalo monotoniju i zamor cjeline u drugom dijelu. Kostimi Tee Bašić bili su u stilu filmskoga Sherlocka Holmesa.

Zaključno, predstava "Sherlock Holmes", usprkos odličnim glumačkim rolama, tek je korektno ispričana priča koja se prebrzo rasplinjuje iz sjećanja.