U zadnje dvije godine čitam romane iz hrvatske književne baštine koje sam poznavala isključivo na razini informacije, a nisam niti slutila da ću ih ikada imati u rukama... Povod tome je repertoarno promišljanje u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu koje, po svemu sudeći, teži povijesnom i lokalnom. Tako sam prošle godine pročitala roman Janka Matka „Moć zemlje“ (kritiku pročitajte ovdje), a ove godine uoči prve dramske premijere (9.12.2016.) roman Marije Jurić Zagorke (1873.-1957.) „Vitez slavonske ravni“ ( 1937.-1938.).

Opisani događaji vezani su uz razdoblje carice Marije Terezije(1717.-1780.)  kada su Slavonijom  harali razbojnici. Osim regularnih postrojbi, njima se suprotstavlja „vilenjak“, junak kojeg nitko ne poznaje i kojem se svi dive. Kako je to uobičajeno u romantičnim pustolovnim uvjetima, on je okružen malobrojnom četom odanih drugova, zaljubljuje se u poštenu, siromašnu djevojku i mada sam plemenitog porijekla, ne mari za  isprazne zabave: sve je jako složeno, puno spletki, preokreta i uzbudljivih scena.

Koliko god nam se danas ta zbivanja i opisi čine naivni i pomalo smiješni, valja se sjetiti da je Zagorka težila podučavanju kroz zabavu. Nespretnosti na koje nailazimo upravo u ovom romanu možemo pripisati činjenici da je objavljivan u nastavcima. Dakako, svaki prozni tekst za potrebe inscenacije valja pretočit u dramsku formu pa se toga u duhu „pustolovne komedije“, kako stoji u podnaslovu i u dogovoru s redateljem Draženom  Ferenčinom prihvatila Ana Prolić.

Njezini dramaturški zahvati nisu promijenili temeljnu Zagorkinu fabulu niti duh vremena, ali su promijenili ravnotežu između muških i ženskih likova (Magda, Hela i Krasanka su manje važne, naglašena je uloga grofovskog bračnog  para Pejačević i grofa Valentića, a pandur Joško Ficulin je svojevrsna crvena nit svih zbivanja) te  ponudili brojne mogućnosti u ostvarivanju duha izvedbe. Mogla je to biti ozbiljna priča o nemaru Beča prema perifernim dijelovima carstva (i danas tako uočljiv odnos „metropole“ i „provincije“, mada je među njima više sličnosti nego razlika) u kojima se stanovnici trebaju pokoravati naredbama (ujedinjenje tri općine) bez pravog objašnjenja.  Mogla je to biti pustolovna priča o mladom zanesenjaku („samoorganizirani junak“) u borbi protiv  razbojnika i ubojica („Robovali smo mi i carici i Švabi... a sada robujemo razbojnicima“) pa da tu opet prepoznamo svevremenu situaciju u kojoj postoji podjele na pljačkaše i opljačkane. Mogla je to biti ironijska obrada odnosa  između samovoljnih i snažnih baraba (razbojnici Stojan Varnica i Attanacko, te Ječmenica izbačen iz dramatizacije) koji se vještim presvlačenjem uvlače u redove fine gospode, kojima je njihova otmjena odjeća dovoljna  za prihvaćanje.  Mogla je to biti romantična ljubavna priča o sjedinjenju poštenih i iskrenih mladih ljudi nasuprot licemjerne i manipulativne sredine (izraz „Felix Austria“ odnosi se na austrijsku politiku u kojoj su se politički sporovi rješavali brakovima, a ne ratovima, pa je vjerojatno  u skladu s tim Zagorka prikazala caricu i njezinu dvorsku damu kao  svjevrsne „provodadžije“).

Sve to, pa i više,  može se pronaći u Zagorkinom romanu i iščitati u dramatizaciji Ane Prolić. Doduše, neke se scene pojavljuju „ničim izazvane“ (poput prvog sastanka Krasanke (Matea Grabić) i Dragomira (Matija Kačan) u vračevoj kolibi), ali  to je, vjerojatno, posljedica naknadnih intervencija. Ukratko, u tri sata trajanja ove zaista mnogoljudne  (glumaca i glazbenika više od trideset) predstave moglo se, umjesto svega pomalo, osmisliti nekoliko linija i voditi ih sustavno i do kraja.

Kombinacijom projekcija i konkretnih predmeta Igor Vasiljev je složio zanimljivu i na momente vrlo lijepu scenografiju.  Primjerice, vrlo je efektna scena u močvari (razbojničkom skloništu) iznad koje vise  razni predmeti – moju nedoumicu razjasnio je scenograf objasnivši mi da su to pokradene stvari (stolice?). Budući da se u ozračju predstave naslućuju elementi televizijskih sapunica, pri rješavanju nekih situacija, posebno završnice, koristi se  pravokutno omeđeni prostor u drugom planu. Svjetlucavi, barokno bogati kostimi i groteskne perike daju plemićima komičnu notu (kostimografkinja Mirjana Zagorec). Nejasno je zašto na audijenciju lažnom carskom savjetniku dolaze u donjem rublju - tako odjeveni sigurno ne spavaju, nisu ni u kakvoj žurbi ili strahu, znači... Skladatelj Igor Karlić prilagodio se potrebama predstave, mada nisam sigurna je li glazba trebala istaknuti grofovski način zabave (ipak su oni u obitelji imali vrhunsku glazbenicu) ili Varničin sirov, ali vitalan duh.

Pretpostavljam da je  do sada već prilično jasno da ne dijelim sveopće oduševljenje predstavom „Vitez slavonske ravni“ (nastup pjevačice Nives Celzijus je nepotreban i na razini dosjetke, operni Ero „s onoga svijeta“ desetljećima se pojavljuje jašući konja, a u kazališnoj knjižici najavljeni pas nije se pojavio), odlučila sam završiti  ovaj prikaz s onim glumcima čija su mi se ostvarenja svidjela. Tu je apsolutno očaravajući Miroslav Čabraja kao dosadni i silno požrtvovni pandur Joško Ficulin. Njegov govor, hod i gestikulacija u maniri  legendarnog Švejka daju mu određeno dostojanstvo i izazivaju podsmijeh.

Svojim kultiviranim govorom i preciznom gestikulacijom Ivan Ćaćić (grof Valentić) ponovo dokazuje da se radi o rasnom glumcu. Teško je zamisliti  boljeg, robusnog i okrutnog razbojnika Varnicu nego što ga je dočarao Aleksandar Bogdanović, Draško Zidar (grof Pejačević) precizno je ocrtao dekadentnog plemića zainteresiranog samo za gastronomiju, dok se Vjekoslav Janković izvrsno snašao karikirajući pripadnika upravo stasale beskorisne mladeži (mladi grof Ervin). Među glumicama moja  favoritkinja  je Sandra Lončarić Tankosić koja je u ulozi grofice Pejačević spojila koketnu ženu, spretnu manipulatoricu i inteligentnu organizatoricu. Uz to, kao i uvijek,  izuzetnu scensku pojavu!