Napomena: kritika je izvorno objavljena 8. prosinca 2016. u Vijencu, br. 594

Tekst "Govori mi o Augusti" Luka Paljetka prvi je put objavljen 1974. Dosad je postavljen desetak puta, od Paljetkova rodnog Dubrovnika do Zagreba, od profesionalnih produkcija do amaterskih postava. Već ta činjenica govori da je riječ o iznimnom i iznimno sceničnu tekstu. Dapače, Paljetkov tekst oduševljava sadržajno, strukturno i stilski, nudeći se vječnom aktualnošću, zavodeći poezijom, a vlastitom zaigranošću prizivajući scensku igru. Kao takav, čini se sigurnim scenskim dobitkom, kako za autorski tim i glumce, tako za gledatelje. No njegovo najnovije scensko oživljavanje od strane Teatra Manje je više i Histrionskog doma uspjelo je umrtviti igru, utišati poeziju, zaobići univerzalnu poruku. Usput i ozbiljno uvrijediti sve lutkare i ljubitelje lutkarstva. A, kao što znamo, Lu(t)ko Paljetak jedan je od najvećih lutkoznanaca u hrvatskoj povijesti.

"Govori mi o Augusti" priča je o vlasti, njezinoj vječnoj samodovoljnosti, životu pod staklenim zvonom, nerazumijevanju vlastitih građana, njihovih potreba... i beskrajnoj dosadi. Dosadi kao simbolu protoka vremena koje ne dopušta promjene ni izlazak iz zatvorenog kruga. I kad kralj konačno, u visokoj starosti, u 96. godini, padne, zamjenjuje ga – on sam. Odnosno netko sasvim nalik njemu, što pod vlastitim, zlatom optočenim staklenim zvonom provodi dane, igrajući se s ludom i slušajući njegove priče o Augusti.

Paljetkov tekst stilski je besprijekoran, duhovit i dirljiv, sjetan i okrutan te teče poput njegove poezije. Iako kroz priču gradi krug iz kojega se ne možemo izvući, tu opetovanost, tako mrsku sceni, fino izbjegava u strukturi, poništavajući vrijeme kao ključ građenja i razvoja radnje. Kao takav, tekst žudi za scenskom poezijom, eteričnošću, slojevitim scenskim tkanjem, pomaknutošću...

Nažalost, Ivica Kunčević, kojemu ovo nije prva režija tog komada, naslonio se na prvu riječ iz naslova, odlučivši se tek za scensko izgovaranje teksta. Kad je i pokušao razigrati strukturu, učinio je to bez dubljega promišljanja. Istina je da taj poetičan tekst funkcionira i na auditivnoj razini, no u obliku radiodrame u kojoj će glas omotati eteričnost i apstrakcija zvuka, a ne kao scenska izvedba koje statična vizualnost ne dopušta publici prepuštanje poeziji. Jedini odmak od gologa dijaloga redatelj je stvorio u prikazivanju nezadovoljnoga puka, koji je pretočio u štapne lutke. Tim lutkama rukovao je (ne možemo reći animirao) Žarko Savić na snimljen tekst, zaboravljajući ih animirati, gurajući sebe u prvi plan paravana, naglašeno gestikulirajući, ne prateći ni govoreni tekst, ni poruku, ni emociju, ni energiju... Na taj način pretvorio je te epizode u uvredu za lutkarstvo, u kojemu je upravo Luko Paljetak pomicao granice u svojim sjajnim predstavama, režijama, teorijskim i poetskim zapisima.

Osim što je umrtvio lutku, na taj način simbolički umrtvivši puk (što bi moglo funkcionirati da je plod koncepta, a ne slučaja), Žarko Savić je lik krvnika kao predstavnika naroda oblikovao vrlo nečisto. Više je puta poklapao svoje sugovornike, gubio dah, unosio neki forsirani nemir, gradaciju stvarajući na površini, glasnoćom. Ronald Žlabur kolebao se u oblikovanju kralja, dosadu oblikujući kao stvar trenutka, a ne ključ protoka vremena. Također, Paljetkovu poeziju često je rabio za skupljanje lakih bodova, posebice u izgovaranju erotskih replika. Erotika kod Paljetka nije nešto vulgarno, nego zaigrano, vrckasto, radosno, životno, poetično. Ako se na sceni naglasi, prikupi pokoji osmijeh u publici, ali, takva ogoljena, ostaje bez bogatstva i pravoga značenja. Najbolji je na sceni bio Saša Buneta, koji se jedini u liku lude poigrao Paljetkovim riječima, kitnjaste zahvale, primjerice, izgovarajući uz naglašeni prizvuk dosade, na taj način izvukavši iz njih ponešto značenjskoga bogatstva. Iako je njegova fino govorena priča o Augusti prelazila rampu i stizala do publike, šteta što je ostala u riječi. Ta priča, odnosno poezija, zaseban je dio koji se izdvaja iz cjeline i nudi sceni kao poetski teatar u teatru.

Ivica Prlender scenu je sveo na postolje i crveni tepih te paravan koji je poput zida razdvajao kralja od puka i koji je iskorišten kao prostor lutkarskih scena. Danica Dedijer krvnika je pretvorila u ostarjela skinheada, kralju nataknuvši tek krunu, dok je ludu obogatila njegovom prepoznatljivom kapom koja je, crvene boje, uz crvene tenisice i crveni tepih, činila finu kontru crnoj sceni i kostimima. Glazba Nevena Frangeša nije uspjela utjecati na predstavu te je kod nas prošla dosta nezapaženo (ne nužno vlastitom krivnjom). Zaključno, "Govori mi o Augusti" potvrda je da dobar tekstualni predložak ne znači i dobru predstavu.