Program 13. Bijenala slovenskih lutkarskih umjetnika u Mariboru (10.-13. 9. 2025.) u izboru Igora Tretinjaka jasno je pokazao da su slovenski lutkari svjesni odrasle publike jer je od devet predstava u natjecateljskom programu, njih pet bilo obilježeno brojevima 14+ ili 15+, što podrazumijeva publiku doraslu „teškim“ temama.
Sljedeći tekst odnosi se na predstave izvedene u prva dva dana, jer se o predstavi Paradiž u režiji Mattea Spiazzija i izvedbi glumačkog ansambla iz SLG Celje već pisalo nakon nastupa na 48. Danima satire u Zagrebu (Bez mimike i bez riječi). Bijenale je počeo Matija Solce (također redatelj i autor glazbe) s predstavom Harms je kriv! (Teatro Matita i MCLU Koper) u kojem je posegnuo za sebi bliskim autorom, ruskim avangardnim književnikom Harmsom (Daniil Ivanovič Juvačev, poznat kao Danil Harms, 1905.-1942.) čiji ga je tekst Starice koje ispadaju kroz prozor (dramaturg Miha Razdrih) „nadahnuo“ na igru. (u nastavku slijedi tekst Starica)
Jedna starica se uslijed svoje pretjerane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razmrskala se.
Kroz prozor se nagnula druga starica da bi vidjela onu koja se razmrskala, ali je uslijed svoje pretjerane radoznalosti također ispala kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala.
Zatim je kroz prozor ispala treća starica, zatim četvrta, zatim peta.
Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa sam pošao na Maljcevsku pijacu gdje su, kažu, jednom slijepcu poklonili pleteni šal.
Jedini Solceov partner na sceni je „Harmsov nelogični stroj“ (scenografkinja Larisa Kazić, oblikovatelj zvuka Ivo Gregorec Sedlaček) pretežno sastavljen od fragmenata (još uporabnih) omiljenog Solceovog glazbala – harmonike. Nagomilane (očito prema nekoj logici) u impozantnu „građevinu“ i urešene nenadanim dodacima, harmonike su dostupne Solceovim vitkim prstima, pa on iz „stroja“ neprestance izvlači čudne zvukove (povremeno pomoću usisavača) što stvara dojam da ima više od para ruku. Solce je doista čudesan pa me otkriće većeg broja ruku ne bi pretjerano začudilo, kao što me nije čudila vještina kojom je publiku uspio „nagovoriti“ na ispuštanje raznih zvukova (radi se o odrasloj publici!). Također smo prilično smireno prihvatili glas iz kovčega kojim „netko ili nešto“ zahtjeva da ga se pusti van. Vrhunac maštovitosti bila je „starica“, nastala kombinacijom ruke u rukavici i gumenog dodatka, s kojom je Solce ravnopravno razgovarao. Godinama pratim Solceove predstave i zato si dozvoljavam zamjerke: usprkos nemjerljivom višestrukom talentu, Solce pri izboru lutkarskih rješenja ostaje unutar već viđenih dosjetki, pa su mi njegove predstave postale predvidljive. A to me ljuti, jer mislim da može reći puno više od toga: njegova razbarušenost postaje samoj sebi svrha i malo dramaturškog reda ne bi bilo na odmet (na Bijenalu je predstava proglašena najboljom).
Posljednja od predstava iz projekta Transport redatelja Tina Grabnara (dva kazališta iz Slovenije i po jedno iz Poljske, Litve, Estonije i Češke) izvedena je ovog rujna u Kazalištu „Alfa“ u Plzenju pod nazivom Prijevoz: prekretnica i sada se planira za redom izvesti svih šest predstava u svakom sudjelujućem kazalištu. Na programu Bijenala našle su se obje slovenske predstave: Prijevoz: teret Lutkovnog gledališča Maribor i Prijevoz: odlazak Lutkovnog gledališča Ljubljana, a kako se o mariborskoj predstavi već pisalo (Što će nama šoferima kuća?) preostaje osvrt na ljubljansku predstavu. I ova se predstava, poput mariborske, temelji na stop-animaciji, a i autorski tim je uglavnom isti (dramaturginja Ajda Rooss, vizualnost Sara Slivnik, kostimografkinja Tina Bonča, oblikovateljica zvuka i skladateljica Mateja Starič, oblikovatelj svjetla Gregor Kuhar, oblikovatelj 3D modela i figurica Aleksander Andželović, bežični sustav osvjetljenja Matej Lazar), a izvođačice su Aja Kobe i Ajda Toman. Dok je predstava Prijevoz: tovar kroz „šihtu“ vozača kamiona pratila njegove uvjete rada koji su doveli do prometne nesreće, ova se bavi ljudskim odnosom prema prirodi (dodatno motivirana nezgodom obitelji Fižir). Neplanska sječa šuma (prikazana istovremenim padom svih stabala razmještenih na istoj podlozi) česti je uzrok pojave klizišta (građevinsko zemljište je u novčanom ozračju važnije od zelenih površina) koja se aktiviraju dugotrajnim prolomima oblaka. Naizmjenično se izmjenjuju prizori obiteljskog slavlja i nevremena (upečatljivo, čak zastrašujuće protkani zvučnim i svjetlosnim efektima) i mada se naslućuje kraj (pad kuće), predstava do mene nije „dobacila“ ni dovoljno snažnu ni dovoljno emotivnu poruku.
Autorski tim koji čine izvođači Tilen Kožamelj, Rok Kravanja i Luka Piletić, redatelj Zoran Petrovič i Tončica Knez (autorica vizualnosti uz Moniku Pocrnjić i Andreja Firma) uobličili su predstavu Smrt i mlijeko (suradnja Momenta i Hiše otrok in umetnosti) u kojoj je, prema selektoru, „smrt pokretačka sila scenskog života, koja se na pozornici pretvara u dim gust poput mlijeka.“ I doista, priče trojice izvođača fokusirane na smrt (od obiteljskih saga, serijskih gubitaka kućnih ljubimaca, tečaja oživljavanja ili razmišljanja o smrti) postaju sve manje važne jer ih u drugi plan „gura“ vizualna promjena izazvana svjetlošću koja prodire kroz dim (autor svjetlosne instalacije Marijan Josipović): izvođače povremeno naslućujemo (kada im izviruju glava i ruke), ali o sebi i dalje ne znamo ništa. Odavno nisam gledala predstavu tako snažne vizualnost, no je li to bila lutkarska predstava?
Tekst koji privodim kraju, bez obzira na primjedbe, veliča slovenske lutkare i njihovu svijest o lutkarstvu za odrasle kao „normalnom“ sastavnicom kazališta lutaka i kazališta uopće.