Muškarac: „Kada smo se upoznali, bilo je izuzetno. Bili smo kao polovice, koje su se izgubile i potom opet našle. Lijepo je bilo. Bilo je kao kad bi Sjeverna i Južna Koreja otvorile vrata i opet se udružile i ljudi koji se dugo godina nisu mogli vidjeti iznova se pronašli. Bilo je kao praznik, osjećali smo da smo povezani i da to seže jako daleko.“ (prema prijevodu Suzane Koncut s francuskog na slovenski jezik). U ovoj potresnoj replici, kojom suprug opisuje prvi susret sa svojom budućom suprugom, čega se ona, zbog bolesti više ne sjeća (tekst naslovljen „Sjećanje“), krije se naslov drame francuskog suvremenog dramatičara Joela Pommerata (1963.) „Ponovno objedinjenje dviju Koreja“ postavljene u režiji Andreja Jusa na pozornicu Slovenskog narodnog kazališta u Mariboru (premijera 18.11. 2016., osvrt na izvedbu 26.11. 2016.).
Pommerat je napisao sedamnaest kratkih tekstova kojima je središnja tema - ljubav. Ta je ljubav ponekad na zalazu, ponekad nemoguća (poput združivanja dviju Koreja), ponekad opasna („Ljubav ne postoji, ljubav je nekakva bolest“ govori liječnik u tekstu „Trudna“), tragikomična (kao u „Vrijednosti“ gdje pregovaraju prostitutka i mogući klijent), nedovoljna, neshvatljiva (kao u „Ljubavi“ gdje odgojitelj optužuje roditelje za nepokazivanje ljubavi vlastitom sinu ) ili čak komična (kao u sjajnoj situacijskoj komedijici „Vjenčanje“).
Jus je posegnuo za petnaest priča, promijenio im raspored i završio s pjesmom u kojoj se ponavlja stih „Traži te moja ljubav i ja te tražim s njom“. Mada u autorovoj napomeni stoji da broj sudionika u predstavi treba iznositi dvadeset i sedam žena i dvadeset i četiri muškaraca uz osobu koja pjeva, Jus se, naravno, oglušio na tu uputu, budući da je deset mariborskih glumaca/ica to vrlo vješto obavilo: Eva Kraš, Mirjana Šajinović, Ana Urbanc, Irena Varga , Maša Žilavec, Ivica Knez, Bojan Maroševič, Nejc Ropert, Matija Stipanič i Vladimr Vlaškalič (izuzetno nadahnut u ulozi mladoženje u najduljoj cjelini „Vjenčanje“). Jednostavnim i funkcionalnim kostimima (Sara Smrajc Žnidarčič) mijenjaju se karakteri likova (narančasti detalji označuju lezbijski par, pastelna haljina i crno odijelo razlikuju ženu koja živi u svojem imaginarnom svijetu od muškarca koji je u stvarnosti, slični bijeli puloveri povezuju sadašnji par nasuprot partnera iz prošlosti i slično). Scenografkinja Urša Vidic u pozadinu je smjestila promjenjivu crnu plohu, dajući pričama dodatnu eteričnost.
Pommerat je za svoje tekstove nagrađivan brojnim nagradama, a jedna od njih je i ovogodišnja Europska nagrada za novu kazališnu stvarnost pa je hvalevrijedno postavljanje njegovih drama na pozornice. Ipak, koliko god su tekstovi šarmantni i raznoliki, a glumci davali sve od sebe, predstava je ostala na razini slaganja prizora sa zatamnjenjima među njima. Budući da je ljubav crvena nit koja povezuje različite situacije, možda je to trebalo jače scenski naglasiti jer predstava oblikovana na ovaj način ne pokazuje osjetnu razliku od čitanja Pommeratovih tekstova doma u stolici za ljuljanje. Ovo mi se ljuljanje čini čak dinamičnijim!