Gostovanju predstave "Beton mahala" prethodile su informacije o zabranjivanju predstave nakon prve reprize u Novom Pazaru, mada službeni predstavnici grada tvrde da tome nije tako. Kako bilo, predstava gostuje uokolo (nitko nije prorok u domovini) i zahvaljujući iskrenosti mladih ljudi okupljenih u grupu „Joj, evo ih ovi“, koji pod svojim imenima prikazuju svakodnevne scene u gradu u kojem žive Bošnjaci (muslimani) i Srbi (pravoslavci) doživljava ovacije.
Budući da se radi o pravoj ansambl predstavi, navest ću njihova imena: Lejla Bučan, Ajtana Dražanin, Petar Kostić, Džana Ljajić, Nedim Nezirović, Amar Ćorović i Draga Kostić (u Zagrebu je izostala Ema Muratović). Dakako, netrpeljivost među ljudima različitih svjetonazora uzrokovana je njihovim vjerama i nacionalnostima i uglavnom je „rezervirana“ za stariji naraštaj.
Krasna je priča o tome kako su se zavoljeli Sajo i Milica pa kada su svojima rekli imena svojih odabranika, doživjeli su negodovanje i zabrane. A najbolje od svega je da su njihovi očevi zajedno studirali (i vjerojatno drugovali) , ali se obojica slažu da ne dozvole svojoj djeci druženje. Ili situacija kada, nakon utakmice, djeca ne mogu otići zajedno u isti dio grada popiti kafu, jer „njemu ne da babo, a meni ne da tata“. Prekrasna zgoda oko zastave i himne – budući da postoji naša i vaša. No, kako kaže pomirljivo mlada djevojka - čemu toliko strke oko par stihova i violinskog ključa, čemu vike oko parčeta tkanine i tri boje? Slatke su i brojalice poput „Plovi patka, plovi guska/ova zemlja bit će Trska“ ili „Došo medo u dućan/ nije reko dobar dan“ - odnosno inačica „Došo medo u dućan/nije reko esalam“, da bi medo odlučio da više neće ići u dućan!
Između scena svakodnevice slušamo o Novom Pazaru u prošlosti, kada je, sudeći po podacima, bilo lakše i normalnije živjeti u njemu. U završnici ove dinamične i šarmantne predstave (koja može djelovati pomalo kao politički pamflet, ali ima dovoljno kazališne krvi i mesa, da udovoljava kriterijima kazališne izvedbe) sedmero mladih glumaca izgovaraju kakav grad i život žele, pa između ostalog kažu: „Hoću da živim u gradu u kome su Srbi i Bošnjaci jedno, koji se klanjaju istom Bogu na različite načine“, pa do završnice „Hoću da živim u gradu u kojem ovakva predstava neće biti potrebna“.
Slušajući smijeh i odobravanje u dvorani „Vidre“, prisjetila sam se Gogoljevog pitanja i odgovora: „Kome se smijete? Sebi se smijete“. Jer, problemi Novog Pazara su i naši problemi, budući da se i u našoj sredini ne zapošljavaju sposobni, nego podobni, da i ovdje postoje vaši i naši, da je netrpeljivost jača od uvažavanja... Ne zavaravajte se – svi mi više ili manje živimo u „Novom Pazaru“ - jer da nije tako ne bi se odlazilo iz ove sredine (kao što na kraju predstave čine troje mladih ljudi - a da pri tome čak i nije važno kamo).