Iako su obje umjetnice vrlo dobro poznate u inozemstvu, a u našoj sredini omiljene među istinskim ljubiteljima suvremenog plesnog izraza (u sklopu Zagrebačkog plesnog centra i sličnih komornih pa i izložbenih prostora), ipak im prilika u HNK otvara veće mogućnosti afirmacije ( jer „nitko nije prorok u vlastitoj domovini“).
U istoj su večeri (11. studeni 2016.) izvedene dvije jednočinke: „Tamni pejzaži“ Marjane Krajač i „Bolero“ Maše Kolar. Njemački suvremeni skladatelj Thomas Koener (1965.) autor je glazbe za „Tamne pejzaže“ koreografkinje Marjane Krajač koja je zapisala: „Riječ je o povjerenju koje stvara prostor pokreta kao prostor zajedničkog razmišljanja o svijetu i u tome smislu, ovaj balet za šesnaest plesača oblikuje reljefe „tamnih pejzaža“ koji su dio unutarnje, transformativne prirode“. U minimalnoj scenografiji (pojava velike crne nepravilne mrlje u bijelom okruženju) i jednostavnim kostimima (sive ili bijele majice i hlačice, s baletnim papučicama na nogama plesačica i čarapama na nogama plesača) Silvio Vujičić je „afirmirao“ prazninu prepuštajući prostor plesačima. Upravo taj spoj klasičnih papučica i uobičajene prakse čarapa (ili bosih nogu) pri suvremenom plesu, omogućio je da u pokretima plesača prepoznajemo rječnik klasičnog baleta. Spori i promišljeni, jedva se slažu u niz, pa kako ni sama glazba ne „mami“ na pokret, više proučavamo tijela nego što doživljavamo cjelinu.
Marjana Krajač (umjesto trailera, koji ne postoji)
Maša Kolar posegnula je za „Bolerom“ (1928.) francuskog skladatelja Mauricea Ravela (1875.-1937.), jednom od najpopularnijih skladbi 20. stoljeća, zapisavši: „Minimaliziran, ali opsesivno repetitivan ritam individue poput kakve zaraze počinje širiti svoj hipnotički utjecaj na drugoga i druge do grupnoga, zrcaleći se u ritmu kolektiva“. Upravo taj ponavljački kod uz postepeno pojačavanje glasnoće pokazuje taj, kako naglašava koreografkinja, hipnotički, ekstatični učinak, pa su i prije naše Maše postojale razne koreografije, među kojima je svakako najpoznatija ona Maurice Bejarta nastala 1961. (plesačica na stolu okružena plesačima, plesač okružen plesačicama, plesač okružen plesačima). Za potrebe zagrebačke izvedbe Višeslav Laboš glazbu je obradio elektroakustički, dok je Petra Pavičić osmislila kostime (bordo crveni jednodjelni ženski „kupaći“ kostimi i tamne hlače za muškarce) i scenografiju (na dugačkim nitima poredani ljeskajući komadići, iz daljine nalik staklu koji uz svjetlost Nuna Salsinha daju dojam svjetlosnih zraka, zlatne kiše, dijamantnih pregrada) u kojoj raste broj plesača od prvog preko drugog do trećeg bolera...
Maša Kolar (umjesto trailera koji nne postoji)
Zrcaljenje je optička pojava koja znači da su objekt pred ogledalom i njegova slika zamijenili lijevu i desnu stranu. Iako to u ovoj koreografiji nije tako, jer plesači podižu istu ruku ili nogu, upravo sjajni elementi scenografije dočaravaju učinak ogledala - jednaki su, ali kao da nisu. Dakako, povećanjem broja izvođača, pojačanom glasnoćom i naznakom frenetičnosti, kao da raste adrenalin na pozornici i u gledalištu! Pa zato izvedba „Bolera“ nije niti moglo završiti nikako drugačije, nego provalom usklika – popustila je brana i došlo je do onoga, što je tako precizno zapisala sama Maša Kolar: „Suživot s drugima kroz uzajamnost, polagano prerasta u kompeticiju i raste do kolektivne ekstaze, pronašavši razriješenje u svojevrsnom društvenom pročišćenju.“
Za one mirne, usporene, zamišljene – „Tamni pejzaži“! Za one povišenog raspoloženja, sklone uzbuđenjima - „Bolero“! Nema tu boljeg i lošijeg koreografskog promišljanja - samo različitog, za različite temperamente i ukuse. Ali ima, sigurna sam, za svakog.