Prva pojava spomenute predstave izazvala je ushit kod publike jer je „lutkarski“ pristup bio drugačiji od uobičajenog: likove su prikazivali predmeti. Momak koji je krenuo u šumu nasjeći drva prikazan je kao sjekira, začarana djevojka pretvorena u guju izgleda kao opasač, momkova stara majka kao marama, domaći kao kuglice obasjane crvenom svjetlošću (budući da dolaze iz žeravice), djevojka s triješćem samo kao triješće i slično!
Priču pričaju (uz brojne onomatopeje) Božena Delaš, Andrea Špindel (zamjena za Karin Froehlich), Anđelko Somborski i Zlatko Vicić raspoređeni oko okvirom omeđenog prostora (scenograf Dalibor Laginja) uz čarobnu rasvjetu Denija Šesnića i izvrsnu, priči i scenama prilagođenu glazbu Duška Rapoteca-Ute.
Zappia je ujedno i dramaturg predstave pa iako zadržava sve elemente priče, čak i arhaičan jezik, priča (barem onim klincima s kojima sam ja gledala) nesumnjivo ne predstavlja nikakvu nedoumicu. Njezina je čarolija ostala sačuvana, Gradsko kazalište lutaka iz Rijeke napravilo je pametan repertoarni potez, a nesumnjivo bi dobro došla još po neka priča iz ove stoljetne zbirke na pozornici na Brajdi.