Napomena: kritika je izvorno objavljena 10. studenog 2016. u Vijencu, br. 592
Olja Lozica jedna je od nekoliko domaćih redatelj(ic)a na čije predstave idem s osmijehom na licu, prilično siguran da ću svjedočiti odlično napravljenu poslu, bila riječ o uvjerljivoj glumi, ansamblu koji diše kao jedan, mudrom konceptu i ideji ili odličnoj predstavi u cjelini. Tako sam krenuo i na "Moju nuklearnu ljubav", nastalu u koprodukciji Teatra Rugantino, Kotar teatra i Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Štoviše, uz redateljičino ime, predstavi me privukla vrlo zanimljiva početna ideja, kao i glumačka mladost za koju sam vjerovao da će se opustiti i prepustiti u sigurne ruke autorice i redateljice i njezina stalnog suradnika, dramaturga Matka Batića. Nažalost, nakon odgledane predstave, osmijeh je zamijenio izraz razočaranja.
Predstava je nastala po motivima četiri životne priče posuđene iz teme "Kad si jadna šupendara (priče iz prošlosti)". Riječ je o veoma čitanoj temi u rubrici "Usamljena srca" na internetskom portalu Forum.hr. Već činjenica da je u potrazi za temom zakoračila u prostor virtualnog svijeta, štoviše njegova najživljeg, forumaškog sloja, osigurala je predstavi bliskost s ciljanom publikom te mogućnost scenskog igranja virtualnim dijalozima. Nadalje, osamljena srca koja su u prošlosti ne samo slomljena nego smrvljena otvorila su vrata prepletanju komike i tragike te omatanju emocije ruhom karikature i groteske, pruživši glumcima mogućnost beskrajne igre. Svih tih aspekata autorski se tim dotaknuo, no propustio je priliku poigrati se njima. Tako smo dobili predstavu mladenačkoga virtualnog govora uz pokoju duhovito odglumljenu ikonicu (odlično povraćanje Petra Cvirna), ali koji tek na jednom mjestu postaje punokrvno komentatorski – meka psovka što se s naletom na internetu sveprisutna bijesa pretače u jezive psovke i konstrukcije koje ni pas s maslom ne bi pojeo. Takav je rječnik sastavni dio svakodnevne virtualne komunikacije, no izgovoren uživo na sceni poprilično grize za uši, djelujući poput dobrodošla šamara. U prvom dijelu predstave pojavio se i brz i kratak komentatorski dijalog koji površnošću i usputnošću ne mijenja osnovnu nit, već je samo duhovito komentira. Šteta što se u tom sloju nije išlo dalje od vica, jer komunikacijska šuma na forumima i u komentarima, u kojoj svi nešto govore, ali nitko nikoga baš i ne čuje, odlična je preslika današnje komunikacije, koja ne teži razumijevanju, već polemiziranju i kontriranju.
Četiri zasebne priče povezuje činjenica da su dio mračne prošlosti junaka koji su, u pokušaju da zadrže svoje naslovne ljubavi, izgubili sebe. Ili, kako jedna od junakinja u trenutku krajnjeg očaja, zaključuje, „ja samo moram biti ono što nisam i on će me zauvijek voljeti“. Priče, strukturno prepletene, jako osciliraju u kvaliteti. U najboljoj, jasno oblikovanoj i duhovito realiziranoj sa Sanjom Milardović i Petrom Cvirnom, na duhovit je način, posut prstohvatom gorčine, dočaran očaj djevojke koja svim silama pokušava zadržati dečka umjetnika. On, naime, mora šarati okolo jer u njoj, između ostaloga, „nema dobar materijal za muzu“. I dok mladić muku muči sa svojom nerealiziranom ljubavlju, pardon, umjetnošću, tragika jedne ljubavi pretače se u komiku jedne gluposti. Ostale su priče znatno slabije kvalitete. U epizodi s maminim sinom (Sanja Milardović i Filip Vidović) do sama kraja nije jasno tko je tragičar, jer obje strane djeluju pretjerano, priča s premalom košuljom (Cvirn i Lada Bonacci) ima uspjelih i duhovitih trenutaka, ali u cjelini je tanka, dok priča s narkomanom (Lada Bonnaci i Vidović) čini najslabiji dio predstave, koji odveć koketira sa stereotipima.
Uz nejednak potencijal samih tema, ključan razlog oscilaciji priča leži u glumcima koji nisu jednako iskoristili čvrsto vođenu kreativnu slobodu koju im je Olja Lozica pružila. Petar Cvirn i Sanja Milardović činili su najbolji dio kvarteta, posebice u zajedničkoj epizodi. Iako je u njoj mogla uroniti u samosažaljenje i naglašenu emociju, Milardovićeva se odlučila nasmijati samoj sebi te je bila duhovita u hvatanjima novih i novih dubina vlastitih ponora i rasapa. Cvirn joj je odlično parirao kao umjetnik koji ni sam ne zna što bi osim hraniti se vlastitom patnjom, a bio je jako duhovit i kao mladić u premaloj bijeloj košulji. Filip Vidović s većinom je likova otišao u krajnost, no ne u karakternu krajnost, karikaturu ili grotesku, već u mimičko i gestualno pretjerivanje. Time je likove zakinuo za slojevitost. U priči o narkomanu Lada Bonacci odveć je uronila u brigu, problem i prenaglašenu emociju, što je rezultiralo monotonijom, a kulminiralo posljednjim, krivo odabranim monologom.
Ana Sekulić ogolila je scenu na četiri stolca, a izvođače odjenula nenametljivo, jer su glumili više likova, a i kako ništa ne bi odvlačilo pažnju od same igre. Zaključno, predstava "Moja nuklearna ljubav" nudila je na papiru mnogo, no putem do scene sama je sebi podrezala krila, tek tu i tamo uzletjevši nošena inspirativnom glumom Petra Cvirna i Sanje Milardović.