Napomena: kritika je izvorno objavljena 13. listopada 2016. u Vijencu, br. 590
Postavljanje na scenu književnih klasika koji su davno nadrasli same sebe ima mnogo dobrih i nešto otegotnih strana. Dobre su publicitet, kako u medijima, tako među gledateljima, kojih velika očekivanja mogu biti poticajna, ali se mogu pretvoriti i u svojevrsne utege. "Zvižduk s Bukovca", roman koji je u povijest zlatnim slovima upisao svog autora, Zvonimira Milčeca, proslavio dio grada iz naslova te bio zaslužan za generacije i generacije majstora u zviždukanju, svoju je kazališnu praizvedbu doživio tek 1. listopada u Žar ptici, čak 41 godinu nakon objavljivanja. Jasno, uz silno velika očekivanja generacija i generacija koje su odrastale uz Zvižduk, onaj u knjizi i izvan nje. Odmah recimo da su u našem slučaju silno velika očekivanja postala pretežak uteg predstavi.
Po riječima redatelja Marija Kovača i Ane Prolić, koja potpisuje dramaturgiju i dramatizaciju, ideja predstave bila je stvoriti autentičan Milčecov svijet, što bi pokazalo da se današnja djeca ipak ne razlikuju toliko od Gize, Bimba, Trulog i ostalih Bukovčana. I uspjeli su stvoriti vrlo zgodan dječji svijet kojim su vladale škvadre i družine, vrijeme provodeći na otvorenom uz igre i pustolovine svih vrsta. Ti svjetovi u malom stvarali su vlastite hijerarhije, dijeleći uloge po ključu hrabrosti i poštenja, a pravi junaci nisu spašavali svijet, već dobivali nogometne tekme, uskakali u hladne potoke i hrabro podnosili čvrge dječaka iz drugih kvartova. Ukratko, voljeli bismo vjerovati da i današnji klinci žive po tim i sličnim pravilima igre, no čini nam se da su im se, ako ništa drugo, promijenili prioriteti. No kazališni svijet Milčecovih junaka, bio utopija ili ne, može štošta naučiti današnju djecu.
Kovač i Prolićeva prilično su se vjerno držali romana bogata radnjom, preuzevši od njega linearnu strukturu, ključne događaje i temu – Gizino sazrijevanje u traganju za vlastitim zviždukom. Zbog obujma romana dosta su toga odrezali, a neki rezovi bili su prenaglašeni, kao u odnosu Gize i Zubatog, kojemu je u početnom dijelu predstave posvećeno dosta pažnje da bi Zubati potom u potpunosti nestao iz predstave. Također, kraj predstave i neki odnosi, poput Gizina prema Jadranki i Bukovčana prema Fagetu, djeluju površno.
Kako bi što vjernije ispričao roman, Kovač je utišao redateljsku igru i vic, tek povremeno iskočivši s pokojim zgodnim rješenjem i scenom poput razigranih prijelaza (kojima bismo dali malo više svjetla), kupanja u potoku Bliznec ili vožnje na pulferu, koja je, istina, odvela djecu u neke njima nepoznate i poprilično apstraktne svjetove.
Petar Atanasoski oblikovao je Gizu dosljedno i bez greške, no možda odveć pažljivo izgovarajući tekst, ne dopustivši zaigranom i nestašnom dječaku, što Giza svakako jest, da provali kroz njega. Bruno Kontrec također se malo previše stisnuo oblikujući Truloga, dok je Petar Cvirn uspio Rola pretvoriti u diskretan lik koji, preuzimajući stvar u svoje ruke, preuzima time i cijelu scenu. Domagoj Janković i Marko Cindrić oblikovali su Bimba i Kantu u laganu neskladu – dok je Jankovićev Bimbo na trenutke djelovao tupasto, a na trenutke poput momčine, Cindrićev Kanta (uvjerljivo) je mucao i ponašao se pomalo posebno, da bi mu u nekoliko navrata skliznulo to ruho koje je pažljivo krojio i provirilo suvišno ruho frajerštine.
Berislav Tomičić bio je simpatičan kao Zubati i vrlo duhovit kao trgovac Špoljarić, Zoran Pribičević čvrst i jasan kao Vjeko i tramvajac, a Nikša Marinović korektan kao prof. Deščak, dok nas je kao Buffalo Bill pomalo ugnjavio svojim ingliš-hrvatskim jezikom. Zrinka Kušević bila je vrlo simpatična, no nedovoljno jaka i dosljedna kao mama pojedenih živaca, dok je ponajbolju ulogu odigrala Dunja Fajdić kao dječje zaigrana i predana, duhovita i vrckasta Gizina sestra Brankica. Njoj uz bok stoji Ante Krstulović, kojemu je bio dovoljan jedan kraći monolog da starca Fageta oblikuje odmjereno strašnim likom s dozom duhovite ironije. Manje uloge odigrale su Vesna Ravenšćak Lozić kao doktorica i Petra Kurtela, koja se kao Jadranka uspjela tek nekoliko puta nevino zasmijuljiti.
Iva Matija Bitanga kostimima i Leo Vukelić scenografijom uspješno su približili vrijeme romana uz neka dopadljiva scenografska rješenja poput tramvaja i potoka (dizajn rasvjete: Alen Marin), dok je skladatelj Tomislav Babić glazbom fino pratio prijelaze i radnju, dajući joj na trenutke prizvuk vica, na trenutke crtića, a na mjestima karikature. Praizvedba "Zvižduka s Bukovca" zgodna je predstava koja je propustila priliku biti nešto više od toga.