Napomena: kritika je izvorno objavljena 29. rujna 2016. u Vijencu, br. 589
Lektirni naslovi u repertoarnim kazalištima obično znače jedno – igru na ziher, odnosno sigurnu publiku. I dok ponekoj lektiri na daskama privatnih kazališta možemo progledati kroz prste jer vremena su teška, u kazalištima financiranim od gradova i države znatno smo kritičniji. Posebice jer se repertoar većine naših kazališta za djecu i lutkarskih kazališta sastoji gotovo u potpunosti od lektira i vjernih im kolegica bajki. Takvi, kritični, uputili smo se u Gavellu na prvu ovosezonsku premijeru, "Gospođu Bovary". Odmah recimo da smo nakon predstave odahnuli, zadovoljno zaključivši da ćemo ovakve „lektirne“ predstave svaki put dočekati s osmijehom.
Vječno aktualan Flaubertov roman Ivana Sajko iskoristila je kao temelj za sasvim novo djelo. Njezina "Gospođa Bovary" na zanimljiv i nenapadan način komunicira s Flaubertovim romanom i našom suvremenošću, spajajući ih u intimnoj priči koja se upisuje u gledatelja osobnim i univerzalnim prepoznavanjem. Emma Bovary Ivane Sajko nije fatalna žena željna zavođenja. Njezina stvarnost tek je duboka tuga, sjeta, razočaranost životom u najopćenitijem smislu. Upravo zbog te širine i apstraktnosti Emma tugu ne može uhvatiti ni savladati, već je može tek prebrisati i nanovo napisati u snu. No to nije dovoljno. Emma želi oživiti svoje maštarije te ih pokušava kupiti novcem, no stvarnost nije san, a posudba, vrlo aktualno, postaje dug. Kad već ne može budna sanjati, predaje se konačnom snu – smrti.
Odličnom tekstu Ivane Sajko redatelj Saša Božić skrojio je mudro i zaigrano scensko ruho, dodatno ga kazališno nadogradivši. Svevremenost romana, elemente konkretne današnjice te sasvim intimne patnje Božić je prepleo finim vezama i metateatarskim tkanjem. S jedne strane, odvojio je glumce od likova, testiravši time probleme i situacije iz dva kuta– fiktivnog i „faktivnog“. Učinio je to diskretno, jer je dao, između ostaloga, glumcima da u pripovjednom obliku didaskalijama najavljuju događanja u kojima će sudjelovati njihovi likovi. Time su nam dali jasno do znanja da su korak ispred svojih likova te da imaju priliku dvostruko se suočavati s njihovim problemima, prihvativši ih i kao svoje.
Film na koji se, između ostaloga, referira Saša Božić u predstavi "Gospođa Bovary"
Božić se poigrao i slojevima unutar same scenske fikcije. Odnos Emme Bovary prema mašti i stvarnosti višestruko je podcrtao, oblikujući Emminu okolinu poput sna. Naime, jedina fizički stvarna i konkretna osoba u predstavi i na sceni bila je Emma Bovary, što je na suptilan, ali jasan način progovorilo kroz njezinu dominantnu pojavu, upadljivu haljinu te posebice štikle. One su ozvučile svaki njezin korak i pokret, u isto ga vrijeme kočeći, ukalupljujući te društveno i klasno određujući. Kao opreka Emmi, njezini scenski partneri kretali su se i plesali scenom bosonogi, gotovo lebdeći. Upravo taj eteričan i tih, nenametljiv, no sveprisutan, odlično koreografiran i odigran plesni korak (Petra Hrašćanec) ritmički je oblikovao veći dio predstave, pojačavši time ulogu sanjarenja u Emminoj stvarnosti. Sanjivost je pojačala i struktura predstave, koja je na mikroplanu oslobođena stvarnosne linearnosti i uzročno-posljedičnih vezivanja. Intimnu patnju današnjih Emma Božić je zgodno ozvučio mikrofonom, a rezultate te patnje omotao hladnim i distanciranim, utoliko dojmljivijim, statističkim podacima.
Jelena Miholjević (intervju s glumicom uoči premijere pročitajte ovdje) odlično je proniknula u suvremenu Emmu Bovary, zavodljivost zamijenivši tugom, sjetom i opipljivom žudnjom za nečim neopipljivim. Njezina Emma, i kad koketira, čini to umorno i teško. Tijekom cijele predstave Miholjevićeva je bila čvrsta i konstantna os oko koje se vrtjela radnja. Posebno je bila dojmljiva u susretu s mikrofonom, kako u intimnim šaptanjima, tako u pjesmi, fino ga kontrirajući scenskom kriku. Oko nje plesali su i pjevali Sven Medvešek, Filip Križan, Nikola Baće, Ivan Grčić i Franjo Dijak. Medvešek je odlično odigrao manipulativnog zemljoposjednika Rodolphea Boulangera, dok je Dijak lihvara i trgovca Lheureuxa oblikovao s odmjerenom dozom samodopadnosti i koketnosti. Filip Križan bio je uvjerljiv u lakom pokretu, tek nešto tanji u govornim dijelovima kao javni bilježnik Leon Dupuis, dok su Ivan Grčić i Nikola Baće uspješno oblikovali župnika Bournisiena i ljekarnikova šegrta Justina. Nešto diskretnije, pomalo sa strane, stajao je i sve promatrao Charles Bovary, kojeg je Igor Kovač oblikovao naivnim i naivno zaljubljenim, očajnim i očajno nekritičnim, lako i fino šećući kroz Charlesove faze i emocije.
Scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin, uz pomoć oblikovatelja svjetla Zdravka Stolnika, osmislila je zanimljivu scenu koja se vlastitim mijenama poistovjećuje s Emmom. Damir Šimunović izborom je glazbenih brojeva, upisanih i u sam tekst, Emmu približio sredovječnim gledateljima, dok je Marita Ćopo kostimima jasno naznačila opreku između Emme i njezinih muškaraca.
Zaključno, iako će "Gospođa Bovary" razočarati srednjoškolce jer im neće ponuditi Flaubertov roman na tanjuru, a uskraćenom će možda ostati i publika željna vjernoga scenskog čitanja klasika, predstava osvaja suvremenim, aktualnim pogledom na Emmu Bovary, dosljedno provedenim od teksta preko režije i glumačkih izvedbi do zvučnog i vizualnog sloja.