Jednom davno, iza sedam gora i sedam mora, sastali su se esperantisti i lutkari i osnovali PIF... Ova skraćenica, koja  prevedena s esperantskog na hrvatski jezik, znači Međunarodni festival kazališta lutaka, označava festival na kojem su lutke (lutkari) govorili isključivo esperanto. No vremenom su prestali govoriti tim i počeli govoriti vlastitim jezicima, glas se proširio, organizacija poboljšala, selekcija pojačala i nastao je prepoznatljiv i ugledan PIF.

Usprkos stručnom oku izbornice predstava dr. Livije Kroflin, odjednom se pojavilo brdo niz koje se Festival počeo kotrljati: pomanjkanje sredstava, pomicanje termina unutar kazališne sezone zbog čega se više nisu mogle iznajmiti dvorane u središtu grada, opuštenost organizatora, gubitak entuzijazma... teško je reći, no svatko ima svoju teoriju. Još uvijek se mogu vidjeti dobre predstave za male i velike, iako već odavno izostaju „Big 5“ („Velikih pet“ odnosi se na najveća profesionalna kazališta lutaka u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci i Osijeku) jer je hrvatsko lutkarstvo, prilično očito, u svojevrsnoj krizi.

Marširajući ili hramljući, PIF se od 13. do 18. rujna 2016. u Zagrebu održao po četrdeset i deveti put, donijevši neke doista odlične predstave, ali dakako i one druge. Iako postoji, po mojem sudu netočna ali prihvaćena uzrečica, da se o „ukusima ne raspravlja“, svi imamo svoje mišljenje, koje se ne preklapa uvijek s mišljenjem žirija (Nina Malikova, Češka Republika; Marijana Petrović, Republika Srbija; Igor Tretinjak, Republika Hrvatska) te smo spremni na polemiku, pa čak i svađu.

Međutim, Dječji i Stručni žiri najboljom je predstavom proglasio  „moju“ najbolju predstavu, “Snjeguljicu“ u izvedbi Mini teatra Ljubljana. Redatelj Marek Bečka i dramaturginja Zala Dobovšek duhovito su prilagodili tekst poznate priče o zloj maćehi, čarobnom ogledalu i ljupkoj djevojčici koja je pobjegla (iza sedam mora i sedam gora) patuljcima-rudarima, dodavši ekološku notu (maćeha truje Snjeguljicu pesticidom, dok je princ eko-bio inženjer na motoru, sve je u redu s gorivom koje koristi).

Svi se patuljci zovu Ivan (vjerojatno Janez u slovenskoj izvedbi, jer su glumci za potrebe PIF-a govorili hrvatski), akcijska prodaja kozmetike jest: platiš tri - dobiješ dva, pojavljuje se bijela krtica Ivica kao prijatelj i pomagač,a to su  tek  neki od „štoseva“ uključeni u ovaj nov, izvanredno zabavan tekst (također Nagrada „za adaptaciju i dramatizaciju“ redatelju i dramaturginji). Lutke koje je oblikovao Rober Smolik nisu klasično dopadljive, ali su izvanredno „karakterno“ osmišljene unutar šarmantne scenografije, glazbu i songove napisao je Jose koji ih izvanredno pjeva, dok su animatori naglašeno šarmantni (Jose i Vesna Vončina, nova članica mariborskog lutkarskog ansambla). Dakle, nikakave svađe oko ove nagrade!

Ostanimo još  kratko u Sloveniji. Kazalište lutaka Ljubljana predstavilo se s predstavom „Sutra je bila zabava“ koju je prema slikovnici Toona Tellegena dramatizirala i režirala glumica Martina Maurič Lazar, a nagrađen je Žiga Lebar za tehnologiju lutaka. Metka Jurc nagrađena je za ulogu Hansa u potresnoj i prilično zastrašujućoj predstavi „Nakaze“ Kazališta lutaka Maribor u režiji Bojana Labovića. Priča je smještena u cirkus gdje zajedno žive nakaze (deformirani ljudi prikazani preko kupovnih tamnoputih lutaka), patuljci (Hans i Frida, bijeli i malecki) i „normalni“  ljudi (moralne nakaze)  baveći  se međuljudskim odnosima temeljenim na ljubavi i osveti. Kazalište lutaka ZAPIK i Dom za djecu i umjetnost iz Ljubljane (požrtvovni Jelena Sitar i Igor Cvetko) nagrađeni su Posebnom nagradom stručnog žirija „za osmišljavanje i realizaciju umjetničko-edukativno-interaktivnog projekta/predstave“.

Prije spomenute „B5“ predstavljali su „Crvenkapica“ Zagrebačkog kazališta lutaka, „Ukradeno sunce“ Gradskog kazališta lutaka Split i „Nije me strah“ Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića Osijek, dok je  blagonaklonost selektorice dovela  i predstavu „Iš'o Viljo u dućan“ LOFT-a i Kruna Tarle-art (Zagreb). O predstavaam Zagrebačkog kazališta lutaka možete čitati na ovom portalu pa nemam potrebu ništa dodati (što bi se pomodno reklo: potpisujem autora).

Stručni žiri nagradio je Edija Ćelića, Aleksandru Colnarić, Aretu Ćurković i  Kristinu Fančović za animaciju u osječkoj predstavi „Nije me strah“, a Alenu Pavlović za scenografiju (zašto ne i lutke??) u splitskoj predstavi „Ukradeno sunce“. Eh, sada bih se malo  svadila! Meni je, naime, ta predstava, temeljena na motivima Korneja Čukovskog, vrlo dobro „sjela“. Sviđa mi se  adaptacija i režija Tamare Kučinović (dozvoljavam da ima povremeno previše mraka, ali je i priča mračna) uz dramaturgiju i glazbu Matka Botića, dragi su mi likovi (izdjeljani od drveta pa ipak gibljivi) i njihovi opaki međusobni odnosi, dopada mi se naznaka diktature koja vodi teroru, a nitko to ne prepoznaje, draga mi je poruka o nužnosti zajedništva – ukratko, predstava mi se sviđa.

Predstava za odrasle „Obitelj Samsa“ temeljena na Kafkinom romanu „Preobražaj“ u izvedbi kazališta „Sfumato“ iz glavnog bugarskog  grada Sofije dobila je obilje nagrada: Katja Petrova za scenarij i režiju, Posebnu nagradu „za inovativnu scensku adaptaciju važne i aktualne filozofske teme- različitost“ i  fantastičan, nenadmašan i očaravajući Lyubomir Zhelev „za scenski pokret, animaciju i zvučnu artikulaciju lika Gregora Samsa“. Gotovo sat vremena „mrmoljiti“ da bi se dočaralo očaj čovjeka pretvorenog u kukca doista zahtjeva izuzetnu koncentraciju i predanost - Zheleva bi trebalo proučavati kao fenomen, dovesti ga pred studente lutkarstva (jer lutkarima po postojećim kazalištima ionako ne bi mogao pomoći).

Zanimljiv, pomalo folklorni i ritualni nastup kazahstanskog kazališta „Alakay“ iz grada Aktobe predstavom „Tko konjima plete grivu“ donio im je nagradu za animaciju, Maria Dandova („Odivo“, Banska Bistrica , Slovačka Republika) dobila je nagradu “za igru s lutkama“ (meni osobno dosadna i nezanimljiva predstava, uz izuetak kreacija lutaka „P“ i „B“), dok je Posebnu nagradu stručnog žirija „za veselu inscenaciju važnih životnih izbora i problema na duhovit i poučan način“ dobila predstava „Mala mišica“ u izvedbi Kazališta lutaka Samara, Ruska Federacija (starinska predstava s previše teksta, ali inače simpatična).

Nagrada „Tibor Sekelj“ (istraživač i esperantist, 1912.-1988.) za predstavu s najhumanijom porukom otišla je u ruke kazališta KEY iz glavnog grada Izraela Tel Aviva za predstavu „Kad je sve bilo zeleno“ (budući da je riječ o nagradi za poruku a ne za predstavu, nemam komentara).

Moram reći da ne bih bila tako blagonaklano da sam dijelila nagrade i  slažem se s ne-nagradama, uz jedan izuzetak: bila mi je vrlo zanimljiva predstava „Ožalošćena obitelj“ (prema Nušićevoj komediji „Ožalošćena porodica“ u adaptaciji i režiji Emilije Mrdaković i izvedbi Kazališta mladih Novi Sad, Republika Srbija. Naizmjenična pojava glumaca (groteskno odebljalih i bijelih lica) i opakih, predatorskih lutaka (Milica Grbić Komazec) koji se bore oko plijena, ostavštine na koju svi polažu pravo,odnos između jedinog pravog ljudskog bića (bez lutke) i onih drugih (lutaka), dinamična i jeziva je priča o ljudskim karakterima u našoj svakodnevici. No, činjenica, da se žiriju ova predstava nije dopala, nije razlog za svađu – u temeljnom se ipak  slažemo, a to je – lutkarstvo je važno!