Hrvatsko narodno kazalište iz Varaždina i varaždinska Umjetnička udruga Gllugl (gluma, lutkarstvo, glazba) postavili su na Scenu HNK Zvonimir Rogoz predstavu „Kvadratura kruga“ (premijera 6.9.2016.) nastalu zajedničkim istraživačkim kazališnim procesom. U težnji da osmisle običnu, ali u svojoj iskrenosti i „običnosti“ svima razumljivu obiteljsku priču, sudionici su kroz improvizacije iznjedrili tekst i redateljski ga uobličili pa ga potpisuju kao autorstvo ansambla.
Radnja je smještena u kuhinju nevelikog zagrebačkog stana oko stola (svojevrstan simbol okupljališta, ognjišta) okruženog standardnim kućanskim aparatima uz dovitljivo korištenje krila sušilice za rublje kao vratima (scenografkinja Dina Zebec). Uredna kuhinja daje naslutiti relativan obiteljski sklad, razbacani predmeti i neoprano suđe najavljuje obiteljske trzavice.
Obitelj je krnja i sastoji se od troje djece i oca udovca koji prehranjuje obitelj vozeći taksi, a saznajemo da je bivši alkoholičar i da piše pjesme („Život klizi niz dlanove..."). Iako se prema djeci ponaša naprasito, vrlo im je sklon i pokušava na svoj pomalo osoran način pokazati očinsku ljubav i razriješiti nastale nevolje. Svojim sporim pokretima, minimalnim govorom i povremenim pretjeranim reakcijama Zvonko Zečević prikazuje emotivno duboko povrijeđenog čovjeka, koji još uvijek gaji nadu u obitelj.
Prekrasna je scena između oca i mlađeg sina Maka (Nikša Eldan), koji pada razred (jer mu je glavna preokupacija da vježba sviranje sa svojim bendom i da nabavi vrhunsku gitaru) i to plačući priznaje ocu, na što mu ovaj odgovori da zna i zahtjeva od sina da za njim ponavlja: “Prisežem da ću treći razred koji sam pao , završiti najmanje s vrlo dobrim. I da ću maturirati s odličnim. Časna riječ. Fender ti je u hodniku“.
Stariji sin Marko (Filip Eldan) bavi se sumnjivim poslovima na rubu kriminala i zapada u financijske teškoće. Iako mu otac prvotno odbija pomoći, ipak mu posuđuje traženi novac. U jednom trenutku u stan dolazi sestra, odnosno kćer Jana (Katarina Arbanas) koja ima problem sa smještajem i ispitima. Jedne večeri vraća se kući uplakana, a braća i otac odlaze se obračunati s onima koji su je povrijedil. Završna scena nalikuje prvoj - Jana odlazi (stariji brat uspjeva zatvoriti pokvareni kišobran, čime simbolično uspostavlja normalnu situaciju), otac i Marko igraju šah, mlađi brat Mak obavlja kućanske poslove (pere suđe).
Nakon običnih svakodnevnih situacija, traume se ublažavaju zahvaljujući njihovoj uzajamnoj podršci i pokušaju razumijevanja. Iako blizanci, braća Eldan su različitom odjećom i frizurama vrlo vješto dočarali starijeg i mlađeg brata (Mladen Grof Jerneić). Prilkom promjena scena slušamo kakofoniju zvukova nastalu kompjuterskom obradom zvukova kućanskih aparata (Petar Eldan) i duljinom trajanja odnosno, intenzitetom naglašava se psihološko stanje protagonista i izazaziva nelagoda u publici. Također je vrlo mudro što se za vrijeme stanke između scena ne uspostavlja potpuni mrak, nego jedan reflektor uvijek daje naslutiti svojevrsnu ogoljelost likova i mogućnost da se prati njihov život.
Iako ne možemo reći da sličnu priču nismo imali prilike dosad vidjeti ili pročitati, iskrenost kojom ovo četvero glumaca ulazi u svoje likove i međusobne odnose daje naslutiti da će svaka izvedba biti i njima i publici drugačija. Ovakva suradnja mladih glumaca i iskusnog glumca može biti na dobrobit njima kao umjetnicima, ali i publici koja je stalno na granici da propituje vlastite živote u odnosu na ponuđeni predložak. Iako pojam „kvadratura kruga“ u prenesenom značenju podrazumijeva nerješiv problem, u slučaju ove varaždinske predstave to nije tako, jer je rješenje vrlo jednostavno: darovitost, rad i predanost.