Uvijek se pitam predosjećaju li začetnici nekog događanja ili projekta duljinu trajanja tog njihovog pothvata... čini mi se da lutkar Tine Varl može biti itekako zadovoljan što je njegova ideja o besplatnim lutkarskim predstavama za djecu na školskim praznicima, koja je počela 1990. u okviru Lutkovnog gledališča Maribor pod imenom Poletni lutkovni pristan (otprilike Ljetno lutkarsko pristanište, odnosno Ljetna lutkarska luka) još uvijek itekako živa.
Počeci su bili na Lentu (obala rijeke Drave podno mariborske stare gradske jezgre), nakon čega su se priredbe selile uokolo po gradu, dok se ponovo nisu vratile na Lent, gdje se danas, na mjestu minoritskog samostana, nalazi zgrada Kazališta lutaka Maribor. Brojna su odlična kazališta lutaka iz Europe, ali i izvaneuropskih zemalja gostovala na PLP-u, pa je zanimljivih predstava bilo i ove godine, na 27. međunarodnom festivalu kazališta lutaka Poletnom lutkovnom pristanu. Radi se o predstavama koje se izvode svake subote od 6. kolovoza do zaključno 4. rujna, ali „najgušći“ program bio je od 26. do 29. kolovoza, pa ću upravo iz tog programa izdvojiti nekoliko zanimljivih ostvarenja.
Premijerna izvedba predstave „Coprnica Dragica“ prema istoimenoj slikovnici Marijane Jelić u režiji Svetlane Patafte (koprodukcija sa zagrebačkim Teatrom „Puna kuća“) i izvedbi Aje Kobe izazvala je veliko zanimanje publike, ali o tome sam već pisala.
Predstava koja je izazvala (opravdano) glasno odobravanje publike bila je „Eduard i njegovo čudesno putovanje“ (Eduard a jeho zazračna cesta, Umjetnička akademija Bratislava, Slovačka, premijera prosinca 2015.) u nadahnutoj izvedbi darovite, prekrasne Viktorije Jenčkove, pod mentorstvom i u režiji Katarine Aulitsove i Markete Plache. Priča o umišljenom zecu Eduardu, omiljenoj igrački djevojčice Abi, kojem je sva pažnja i ljubav koju mu ona posvećuje jedna velika gnjavaža, počinje kobnim izletom brodom. Naime, on pada u more, izvlači ga ribič, njegova kći ga baca u smeće u kojem ga pronalazi pas i tako dalje, od nemila do nedraga. Odlično osmišljena scenografija (Maria Bačova) i domišljata, duhovita ostvarenja (pas u obliku vrećice prikvačene za Viktorijinu nogu) ili rogoborenje zeca Eduarda (svjetlost žarulje s donje strane osvjetljava lice glumice, čime se ono izobličuje u njušku mrzovoljnog zeca) daje ovoj predstavi sve što od predstave očekujemo: pametnu priču s porukom (inspirirana knjigom američke spisateljice Kate Di Camillo), zanimljiva likovna lutkarska rješenja, dinamičnu režiju i nadahnutu izvedbu. Dobro došla Viktoria u moj lutkarski svjetonazor!
"Dnevni krik"
Predstava „Dnevni krik“ (Le cri quotidien) temelji se na ideji osnivačica francuske skupine Les Anges au Plafond Camille Trouve i Brice Berthoud (predstava je nastala u koprodukciji s Theatre71, scene national Malakoff). Naime, čitateljica (Camill Trouve) bezbrižno lista dnevne novine, no odjednom likovi i događaji dramatično iskaču iz listova (izdižu se sa stranica istovjetnog likovnog izgleda kao što su same novinske stranice). Čitateljica se, dakako, užasava nad zbivanjima, jer su to većinom katastrofe, što potkrepljuje furiozno majstorsko sviranje violončelistice (Sandrine Lefebvre). Doista je neobičan sam kraj predstave - nakon gledanja na sat, obje izvođačice panično odjure... vrlo duhovita predstava koja povezuje svijet spektakularnih,medijski zanimljivih događanja i intimni svijet samog primatelja informacija.
Četvrta zanimljiva predstava po mojem izboru iz tog „nabijenog“ vikenda je „Jabuka koja se osmjehuje“ („Smehljajoče se jabolko“) u izvedbi Kazališta lutaka Pupilla iz Lendave, Slovenija. U začaranom kraljevstvu kralja Metoda svi su jako nezadovoljni, pa tako jedni stalno govore“ joooj, jooj“, drugi zlokobno mašu glavama, govoreći „ne, ne“, a treći samo odmahuju rukom uz malodušno „eh“ - uglavnom, nitko se ne smije. Taj depresivni ugođaj glumica Petra Kavaš odlično ostvaruje suradnjom s djecom, koja vrlo spremno reagiraju prateći njezine upute. Kada se kralj uputi na putovanje, dvije starije kćeri Martina i Katarina žele skupocjene haljine, dok najmlađa Valentina želi „jabuku koja se osmjehuje“, jer će to vratiti smijeh ljudima u kraljevstvu. Opet odlična suradnja s djecom koja oponašaju zvukove cvrčaka, sova, pasa lutalica... kralj, naravno, ne pronalazi traženu jabuku, pa nudi Valentininu ruku onome tko donese takvu jabuku. I dolazi prasac...
Još jedna predstava iz kategorije pripovjedačkog kazališta (režija Petra Kavaš i Sabina Šinko) vrlo uspjelo održava pozornost dječje publike, a jednostavne papirnate lutke (Sabina Šinko) funkcionalno prate dobar ritam pripovijedanja. Nažalost, to je prekinuto prije logičnog kraja, jer su djeca počela skupljati bačene konfete (vjenčanje Valentine i začaranog prasca) i posve napustila gledanje kada je glumica ponudila kriške jabuka, kao slavlje zbog povratka smijeha u kraljevstvo. No, kako se radilo o izvedbi na otvorenom (Gradski park), roditelji nisu kontrolirali najezdu djece na pozornicu, pa je vjerojatno, da se u „pravom“ kazalištu tako što ne bi dogodilo.
Sve u svemu, želim dugi život mariborskom lutkarskom pristaništu. Rado ću ponovo biti lučki radnik!