Napomena: kritika je izvorno objavljena 21. srpnja 2016. u Vijencu, br. 584-586
Za razliku od uobičajenih ekranizacija kazališnih komada i predstava, prelazak iz filmskog u kazališni medij znatno je rjeđi te se na prvi pogled čini (tehnološkim) korakom unatrag. No pozornica kao mjesto živog umjetničkog čina gledatelju nudi brojne mogućnosti koje filmska vrpca ne može – od scenske energije preko izravne komunikacije s publikom do mogućnosti trenutnoga prilagođavanja društvenim aktualnostima. No ni to nije dovoljno da bi filmski klasik postao kazališnom uspješnicom. Za takvo što potreban je dodatni korak u novo i nepoznato.
Kokan Mladenović, kojemu kazališna adaptacija filmskih naslova nije strana, u nekoliko je mudrih poteza uspio kultni film Larsa von Triera "Dogville", pretočiti u hit-predstavu koja je zagrebačku premijeru imala na Ljetnim noćima Teatra Exit. Prvi je i ključan potez pametan izbor predloška. Von Trier, koji je u mladosti bio oduševljen ekranizacijama predstava, zamislio je i oblikovao film (posebno prostorno) poput kazališnoga čina, čime je riješio brojne moguće probleme u prelasku iz jednog u drugi medij. Također, taj mračni krimić funkcionira kao odlična metafora tamne strane Amerike, nudeći se srodnim metaforičnim upisivanjima. Redatelj predstave Mladenović film je lokalizirao, no nije se zadovoljio samo time. Iz osnovne, dogvilske linije stvorio je dodatnu, glazbenu, liniju predstave koja se osamostaljuje i razvija kao bučna kritika mraka našega susjedstva, tako bliska našem vlastitom mraku. Te dvije linije – dogvilska fikcijska i pjesmom omotana stvarnosna susreću se i prepleću, gradeći oštru kritiku društva koje, izgubljeno u mraku vlastite okrutnosti, žmiri na ubijanje vlastitih žena i sestara, kćerki i majki.
Prije no što se okrenemo predstavi, podsjetimo se o čemu je riječ u filmu – bježeći od progonitelja, Grace nađe utočište u malenom gradiću Dogvilleu. Njezini spasitelji vrlo brzo pokažu pravu ćud, pretvorivši je u svoju ropkinju – radnu, mentalnu i seksualnu. Dok Grace u nevjerici gubi i posljednji djelić dostojanstva, maske sa stanovnika munjevito padaju, razotkrivajući jezivu okrutnost. Za razliku od filma u kojemu Ameriku predstavlja sam gradić, u predstavi Dogvilci, mentalni i fizički silovatelji, postajemo mi, gledatelji kojima se Grace izravno obraća, upirući u nas poglede krivnje u pokušaju buđenja uspavane savjesti. Takvi, opterećeni teškim bremenom dogvilskih grijeha, nađemo se u vrlo (ne)zgodnoj situaciji na kraju predstave kad Grace s rukom na okidaču pokušava razumjeti našu/njihovu okrutnost i poštedjeti nas, a mi za to vrijeme potajno navijamo da bez milosti ispali rafal.
Dok je osnovna linija predstave funkcionirala kao vrlo dobar, u prvom dijelu pomalo monoton, no poslije razigraniji, prijenos Von Trierove priče na scenu, glazbena linija činila je znatno zanimljiviji obračun s vlastitom stvarnošću. Nakon uvodnoga songa Dobrodošli u Dogville ta se linija osamostalila i pretočila u komentar i kritiku prve linije te kronologiju propasti vlastitoga društva. Propast je podcrtana s nekoliko razvojnih stupnjeva – od predaje kulture bez ispaljenoga metka, odlično ocrtane pitanjem u drugom songu: „Zašto ćuti pozorište dok mu stomak zavija?“ te nestanka ozbiljnih medija do propasti naše mladosti i izolacije društva. Plod te mladosti odrasle u mraku nekulturnog i zatvorenog društva grubo je negiranje drugog i drukčijeg, dok je epilog ove tužne priče nestajanje, odnosno poništenje.
Dobro oblikovane i strukturirane songove potpisuje Mladenović, dok je autor odlične glazbe Marko Grubić. On je i koproducent cijeloga projekta te je kao član sastava Vroom, zajedno s Andrijanom Belović (glas i klavijature) i Jamalom Al Kiswanijem (saksofon), vrlo uvjerljivo i moćno izveo glazbeni dio predstave. Dižući energiju igre u trenucima laganih padova te budeći emociju u gledateljima i pretvarajući je u tihi bunt, songovi su postali nosivi stupovi predstave. Vrhunac glazbenoga sloja, ujedno svojevrsnog ludila, bio je u songu Izolacija, naglašeno naslonjenu na moćan i pomalo klaustrofobičan ritam bas-gitare i bubnja.
Dodatni pečat uvjerljivosti songova dali su glumci Branislav Trifunović, Tamara Aleksić i Milica Majstorović, koji su svoje likove ostavili podalje mikrofona, zadržavši njihovu emociju kojom su dodatno dizali glazbeni sloj. Trifunović je tumačio sve muške likove, vrlo uspješno šećući od jednog do drugog te ih s tek nekoliko rascjepkanih skica uspjevši karakterno oživiti. Provodni lik predstave, Grace, karakterizira razlomljenost kao rezultat isprekidane strukture. Te djeliće i emocionalne krhotine Tamara Aleksić nije u potpunosti uspjela povezati i uvjerljivije gradirati, zadržavši na taj način, s druge strane, dozu prkosa i inata u Grace. Milica Majstorović nenametljivo je i diskretno odigrala ostale ženske likove.
Kazališnost filmske scene u predstavi je dodatno ogoljena te je ispunjena tek s nekoliko držača mikrofona i podom prekrivenim bijelom kredom. Ona je s gradacijom okrutnosti mazala crne kostime, „upisujući“ u njih emocionalne rane i trajne posljedice na pojedince i društvo.
Vremenski i prostorno lokaliziran te izvedbeno, sadržajno i društveno obogaćen, film "Dogville" postao je na kazališnim daskama oštra i izvedbeno vrlo privlačna kritika društva.