Napomena: kritika je izvorno objavljena 7. srpnja 2016. u Vijencu, br. 583
Kompleksnošću i slojevitošću Ana Borongay savršeno odgovara bogatstvu tkanja romana iz kojeg izvire, Zastava, dok među Krležinim ženskim likovima zauzima poziciju koju taj grandiozni roman zauzima u njegovu opusu. Ako su Zastave svojevrsna summa Krležiana, Ana je neka vrsta summe Krležinih ženskih junakinja.
Aninu poetičnost i nekonvencionalnost, erotičnost i bolećivost pokušala je oživiti Natalija Manojlović u predstavi "Šest lica Ane Borongay", nastaloj kao ispit iz suvremene inovativne režije pod mentorstvom Branka Brezovca, a čijom je premijernom izvedbom otvoren 5. festival Miroslav Krleža. Cilj redateljice i dramaturginje, što možemo uočiti već iz sama naslova, nije bio objediniti brojna Anina lica u jedan slojevit lik, već tu slojevitost razbiti na tkanja utkana u nju. Tako postavljena ideja priziva na scenu šest jasno naznačenih i bitno različitih karaktera u dinamičnom i napetom odnosu građenu na susretu i sukobu. Nažalost, naša junakinja ostala je tek jedan umrvljen (i dobrim dijelom umrtvljen) lik razbacan na šest tijela. No i takav bi koncept funkcionirao, istina, u nešto manje ambicioznu obliku, da je šest glumica zaista činilo čvrst grupni lik, odnosno da su igrale i disale kao jedna. No o tom nešto kasnije.
Osim sama koncepta, problem je predstave loš izbor Aninih, ali i rečenica Kamila Emeričkog koje su se svele uglavnom na filozofska mudrovanja, maksimalno utišavši njezinu emocionalnu stranu. Promatran zaokruženo, tekst nam nije uspio dočarati Aninu punoću, emocionalno nas povezati s njom niti pokrenuti neka pitanja (ili razviti ona koja otvara roman). Također, Kamilove rečenice u dijelu su predstave poprilično nejasno oživjele u njegovu liku (koji igra jedna od Ana), čime smo izgubili mogućnost da čujemo ono što nas zanima – Anin komentar na Kamilove riječi, njezin odnos i stav prema njemu.
Miroslav Krleža čita ulomak iz "Zastava" (u nedostatku video zapisa predstave)
Nešto manji problemi predstave leže u propuštenim redateljskim prilikama, odnosno dobrim idejama koje su se izgubile putem do scene, poput Anina pušenja i alkoholiziranja, dobro koreografski zamišljena kao kolone oživljenih Aninih lica, no koja je, postavljena dijagonalno na sceni, izgubila vizualni efekt. Veći broj takvih i sličnih rješenja, dobro izvedenih, bitno bi oživio scensku igru, no za to bi glumice na sceni trebale disati kao jedna i u potpunosti vjerovati redateljici.
Nažalost, studentice ADU-a Sara Stanić, Ana Vučak, Dubravka Lelas, Dajana Čuljak i Ana Marija Žužul, pojačane Paolom Slavica, na sceni su funkcionirale kao šest individua, što je činilo silan raskorak u odnosu na redateljski koncept. Sve ideje koje su trebale povezivati šest naslovnih Ana pale su u vodu u realizaciji. Razlomljeni govor nije se pretakao i dizao od jednog do drugog Anina tijela, već je stalno kretao ispočetka, umrtvljujući ritam igre. Razlog tomu dijelom leži i u naglašenom salonskom izgovaranju Krležinih rečenica (posebice kod Sare Stanić i Ane Vučak) čija zaokruženost nije otvarala vrata nadovezivanju te je na sceni djelovala hladno i promašeno. Također, rascjep na zvuk i tijelo (jedna glumica na rubu scene govori tekst u mikrofon, dok ga druga izgovara u prvom planu) nije zaživio jer tijela nisu oživila riječi, već se sve svelo na mehaničko otvaranje usta. Tijekom predstave imali smo osjećaj da glumice čekaju svojih pet minuta, u čemu su iskakale Sara Stanić i Ana Vučak. Iako publika voli jake scenske individue, u ovom konceptu one ruše svoje partnere, rušeći time sebe i predstavu u cjelini. Dubravka Lelas bila je nešto umjerenija, bolja, dok su se Paola Slavica i Dajana Čuljak najviše prepustile timskoj glumi, posebice u zajedničkim scenama. Ana Marija Žužul djelovala je, pak, odsutno.
Crno-bijeli kostimi Ani Adulmar bili su vizualno vrlo zgodni, no njihova salonska elegancija nije odgovarala ni Ani Borongay kao liku niti je pomogla karakterizaciji. Na premijernoj izvedbi, dodajmo, bilo je dosta problema tehničke prirode, posebice s mikrofonima koji nisu dobro odradili svoj posao.
Dojma smo da je u predstavi "Šest lica Ane Borongay" došlo do velika razdvajanja između ideje i realizacije. Razlozi tomu leže u nedosljednosti provedbe idejnoga koncepta, kao i u neskladu između redateljske i glumačke vizije predstave. U ovakvom konceptu te u prilici u kojoj je nastala predstava – kao ispit iz suvremene inovativne režije – glumice su se trebale naglašenije prepustiti redateljskoj viziji.