Matija Kezele (korijeni su korijeni, a krv nije voda), Marija Kolb i Silvio Vovk, udruženi u Umjetničku organizaciju Kotar teatar, krenuli su 2012. godine u pregovore i dogovore kako bi u Gorski kotar doveli dašak kazališnog i filmskog ozračja. Gorani su dragi, marljivi i vrlo uredni ljudi, ali ih je koji puta malo teško pomaknuti... uostalom, dobar je uzor don Quijote.
Priču o rađanju i životu dosadašnjih izdanja Kotarfesta vrlo je plastično ispričao Matija Kezele na otvorenju 5. Kotarfesta 30.lipnja u Radničkom domu (1937., Stanko Majnarić). Kako se povećavao redni broj festivala, tako se na pozornici tiskalo sve više mladih ljudi koji su se priključivali organizaciji Festivala. Budući da se radi o pionirskom pothvatu na ovom terenu, osluškivale su se reakcije publike pa je tako ovogodišnja priredba pomaknuta za kraj lipnja, a osim kazališnih predstava za najmlađe i odrasle, upriličene su filmske projekcije i koncerti, te glumačka radionica „Tijelo, glas, riječ“. Dirljive su bile riječi producentice Maje Puhovski dok je grlila glavnog i odgovornog Matiju Kezelea: "Hvala ti što živimo tvoj san".
A taj je san počeo nastupom Zijaha A. Sokolovića u jednočinki Antuna Pavloviča Čehova „Medvjed“ opisanoj kao „Šala za jazz kvartet i jednog glumca u deset slika“. Govorno gledano možemo govoriti o monodrami jer udovicu Jelenu „glumi“ Primož Simončič svirajući saksofon, a slugu Luku bas gitarist Iztok Vidmar. Preostali glazbenici ljubljanskog kvarteta „Lolita“ su violinistica Jelena Ždrale i bubnjar Marjan Stanič. Predstava je nastala 1997. u okviru Europskog mjeseca kulture Ljubljana, puno gostuje i još uvijek dobiva nagrade. Osim toga ima odličan odnos s publikom jer kada glavni lik Smirnov, neotesan poput medvjeda (Zijah A. Sokolović) zaključuje da je „skoro zaljubljen“ i nudi ženi, s kojom je do tada bio u zavadi, brak pitanjem „Da ili ne?“, a ona ga odbija, ženski dio publike vrlo energično prosvjeduje govoreći „da“. Mada je bio opak, nekako im se smilio... i kao što je kasnije rekao Sokolović, to je redovna pojava na kraju te predstave. Valjda žene vole barabe, a kada ste u Delnicama, medvjed je skoro susjed!
Večernji program bio je za odraslu publiku, dok su jutarnji sati dovodili u Radnički dom i Park kralja Tomislava predstave za najmlađe: „Minimi“ i „Baja buf“ VRUM performing arts collective, te „Voćne gozbe“ Inkubator Momenta (Slovenija, Češka, Slovačka). U predstavi „Minimi“ namijenjenoj uzrastu od četiri godine i više, prema ideji i u koreografiji Sanje Tropp Frühwald, troje izvođača nastoje pokazati odnose među veličinama, dok je „Baja buf“ isključivo za bebe od 10 do 24 mjeseca, zamišljena kao imitativna predstava u kojoj su bebe te koje potiču razvoj predstave. Vrlo zanimljivo i gotovo meditativno!
Apsolutno „otkačena“ predstava „Voćne gozbe“ u izvedbi Aje Kobe, Tilena Kožamelja i Filipa Šebašajeviča u suštini je lutkarska predstava, a lutke su voće i povrće. Pomalo počinjemo tikvice, patliđane ili banane doživljavati poput osoba, pa se zapravo zgrozimo kada glumica oštrim nožem usitni glavicu luka (pa to je ona sama, ženica Lučica!).
Središnja kazališna svečanost 5. Kotarfesta bila je predstava „Stilske vježbe“ koju već 46 godina izvode Pero Kvrgić i Lela Margitić u režiji Tomislava Radića i „zagrebačkoj" adaptaciji Tonka Maroevića. Naime, francuski „uvrnuti“ pisac Raymond Queneau (1903.- 1976.) napisao je 99 varijanti banalnog događaja smještenog u autobus te nakon dva sata na ulicu. Radić je uzeo 42 priče, a Maroević ih je smjestio u tramvaj broj 11 i ispred pošte u Jurišićevoj ulici, dajući glumcima različite karaktere i jezike prilikom pripovjedanja. 19. siječnja 1968. u tada doista kultnom, zagrebačkom kazalištu Teatru &td premijerno su ovu predstavu odigrali Pero Kvrgić i Mia Oremović. Prema dostupnim podacima, dvije godina kasnije uz Kvrgića je zaigrala Lela Margitić i otada su njih dvoje nerazdvojni „stilski vježbači“. Neko su se vrijeme brojale izvedbe, no nakon 40 godina, počele su se brojati godine. Nakon preobrazbe u Teatru ITD i pojavi „kulture promjene“ , predstavu je preuzeo „Planet art“ tako da ona i dalje intenzivno putuje uokolo...
Danas se na tu predstavu uglavnom gleda kao na legendu, a taj opis apsolutno zaslužuje i glavni muški protagonist Pero Kvrgić (1927.). Stalni suradnik Kotarfesta Sanjin Rožić predložio je da se dvorana delničkog Radničkog doma nazove „Kazališna scena Pero Kvrgić“, što je uz srdačno odobravanje publike i veliko uzbuđenje veterana hrvatskog glumišta i učinjeno 2. srpnja. Prisjetimo se da je Zagrebačko kazalište mladih svoju malu dvoranu nazvalo prema glumcu Mišku Polancu, a varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište svoju podrumsku scenu imenom Zvonimira Rogoza, ali je ovo jedina kazališna dvorana nazvana prema živućem glumcu! Zgodno je komentirala glumica Barbara Rocco kako će predstava „Čelične magnolije“ u njezinoj režiji i izvedbi glumica HNK Varaždin biti prva predstava na Kazališnoj sceni „Pero Kvrgić“ (valjda su zato bile tako nadahnute na izvedbi sljedeće večeri, da je publika izlazila uplakana s predstave).
Novost ovogodišnjeg Kotarfesta bila je glumačka radionica pod vodstvom glumaca Zvonka Zečevića i Zvonka Novosela pod nazivom „Tijelo-glas-riječ“. O čemu se radi saznajte iz sljedećeg navoda iz teksta Zvonka Zečevića:"'Tijelo-glas-riječ' je glumačka metoda koju sam razvijao petnaest godina. Njezin temeljni fokus je scenski govor, ali suštinski obuhvaća širi spektar scenskog izraza jer koristi i izvore i rad Stanislavskog, Strasberga i Meisnera koji su temeljni glumački pedagozi. Pomogli su mi na osvještavanju i razvijanju vježbi scenskog samoosjećanja, otvaranja karizme i stvaranju glumačkih impulsa i doživljaja te njihovih izražavanj i korištenju imaginacije kao nepreglednih mogućnosti govornog izražavanja kod mojih učenika". Smatarjući poeziju temeljem scenskog govora, polaznice radionice su izražajnim interpretacijama odabranih pjesama predstavile rezultate glumačke radionice.
Svoj dnevnički zapis završavam pokličem upućenom organizatorima budućih Kotarfesta: ustrajte nejunačkom vremenu u prkos!