Usred kvalitativne krize koja ga već neko vrijeme kreativno prizemljuje, kazalište Trešnja u novoj je premijeri izvuklo pomalo iznenađujući adut iz rukava, u trenu popravivši vlastitu krvnu sliku. Aduta su u stvari dva - Pat i Mat, slavni junaci još slavnijeg animiranog serijala "A je to!", a iznenađenje leži u činjenici da je predstava nastala kao jedna od rijetkih Trešnjinih koprodukcija, u ovom slučaju s Nu:Write Theatre iz Zagreba.

Na prvi pogled "A je to!" je čisti ziher u kojemu je više od pola posla obavljeno izborom - animirani serijal ima kultni status, mame i tate, susjedi, znanci i neznanci ga obožavaju, beskrajno je pozitivan i drag, trenutno nije aktualan pa dolazi na krilima "osvježene patine", skriva u sebi silne igračke mogućnosti... no, već na drugi pogled postavljanje tog češkog animiranog 40-ogodišnjaka krije brojne opasnosti. U crtiću zgode i nezgode šutljivog dvojca koji rješava nezgodancije na samo sebi znan način imaju čvrstu strukturu koja se gradi oko jednog problema i rješava se u nekoliko minuta. Pretakanje takve kratke strukture bez teksta u kazališnu predstavu hod je po skliskom terenu na kojemu iz prikrajka vrebaju raspad strukture, utišana razumljivost, ponavljanje, sporost, prazne priče natrpane gegovima i kojekakve druge izvedbene opasnosti.

Na sreću, sve te opasnosti predstava je izbjegla zahvaljujući Mariju Kovaču koji je napravio odličan redateljski i dramaturški posao, povezavši nekoliko tipičnih "ajetoovskih" situacija u vrlo zgodnu, zaokruženu i razumljivu cjelinu bez nepotrebnih širenja, ponavljanja i skretanja. Pat i Mat u Kovačevoj verziji usred prijenosa nogometne utakmice (i problema s antenom, naravno) vide reklamu za ljetovanje u Hrvatskoj. Privučeni neodoljivom ponudom upute se na našu obalu te nakon brojnih peripetija s pakiranjem i putovanjem, morem i kišom, završe tamo otkud su i krenuli - pred televizorom i nogometnom utakmicom. Istina, u nekom apartmanu na Jadranu. Već po sadržaju vidimo da je autorski tim odlučio biti vjeran originalu, što je još uočljivije u izvedbi, posebice u vrlo uspjelom vizualnom sloju koji potpisuje Davor Prah (mogli bismo biti kritični prema toj vjernosti bez pomaka, no kako je animirani serijal i dalje svjež, no nije trenutno aktualan, predstava dolazi kao ponovno buđenje te vječne mladosti, a ne kao nužno pomlađivanje).

Jasno oblikovanu priču Mario Kovač ispunio je vrlo zgodnim redateljskim rješenjima. Tako je na scenu doveo pravi oldtajmer, a more smjestio u gledalište (svjetlo: Vesna Kolarec) što je stvorilo vrlo duhovitu komunikaciju izvođača s mlađahnom publikom u situacijama kad Pat i Mat pokušavaju uskočiti u njega ili zaveslati kanuom. Ta i druga česta iznenađenja i duhovite minijature u potpunosti su zadržali dječju (i našu) pažnju tijekom cijele predstave.

I dok je redatelj dao veliki obol predstavi, njen ključ ipak leži na junacima priče - Patu i Matu, odnosno Asimu Ugljenu i Marku Cindriću. Kako bi oživjeli scensku komunikaciju bez u našim kazalištima za djecu glavne i često jedine alatke - riječi, Ugljen i Cindrić su progovorili pokretom. Vođeni Jonnyjem Hoskinsom zakoračili su u svijet klaunerije, odrješitim, klatećim i gegajućim pokretima fino skicirajući karaktere junaka i prizivajući u sjećanje svoje animirane prethodnike. Asim Ugljen u Patu je naglašenije podcrtao šarm i osmijeh, dok je Marko Cindrić u Matu naglasio samouvjerenu tupost. Nažalost, nisu bili dovoljno čvrsti i sasvim predani pokretu, obično ga zanemarujući na samom kraju, posebice Ugljen. I dok površnim završecima možemo progledati kroz prste, većim problemom pokazao se nedostatak čistoće, čvrstoće i odrješitosti u pokretima, zbog čega je izostala naglašenija scenska energija, samim time i njen prijenos s pokreta na pokret, s Pata na Mata (i obratno, naravno), koji bi dizao radnju. No to je problem koji se rješava u (odrješitijem) hodu, odnosno s brojem izvedbi.

Jedan od najprepoznatljivijih elemenata animiranog serijala svima je znana glazbena tema Petra Skoumala kojom se Tomislav Babić odlično poigrao, razvivši cijelu glazbenu priču s mišlju na nju, poigravajući se njome i prizivajući vrijeme u kojemu je nastala. Glazba je bila izuzetno važan element predstave te je odlično vodila ritam igre  i radnje.

Zaključno, zahvaljujući mudroj režiji i zavidnom trudu izvođača, kultni crtić "A je to!" pretočio se u vrlo zgodnu i zaigranu kazališnu predstavu, udahnuvši malo izvedbene svježine u pomalo izgubljenu Trešnju.