Napomena: prvi dan Zapisa iz Craiove pročitajte ovdje

23.travnja 2016. navršilo se 400 godina od smrti Williama Shakespearea, vjerojatno najuzbudljivijeg i najcitiranijeg dramskog pisca svih vremena. Čak niti ljubitelji tračeva više ne mare raspredati o njegovom braku ili minornim glumačkim uspjesima - veronski turistički radnici s ljubavlju misle na njega, mladi glumci sanjaju o ulozi u kojoj će se s dužnom ozbiljnošću obraćati lubanji, a ljubitelji kazališta spremni su nebrojeno puta slušati poznate rečenice procjenjujući glumačke interpretacije...

Tog je dana u rumunjskom gradu Craiovi završavao 10. međunarodni Shakespeareov festival i počinjao program vezan uz 15. Europsku kazališnu nagradu i 13. Europsku nagradu za novu kazališnu stvarnost. U  predimenzioniranom kazalištu nazvanom prema rumunjskom pjesniku, romanopiscu i dramatičaru Marinu Sorescu (1936.-1996.), smještenom na Trgu Williama Shakespearea, tri su sljedeća dana brojni govornici predstavljali laureate spomenutih nagrada.

Počelo je s njemačkim redateljem Andreasom Kriegenburgom (1963.), čiji životopis počinje rečenicom da je po profesiji stolar i samouki kazališni redatelj. Njegovi suradnici i prijatelji predstavili su ga s puno simpatija, nazivajući ga čarobnjakom, socijalno osviještenim, odličnim poznavateljem jezika, glazbenikom, kreativnim i zabavnim, neobičnim i „otkačenim“, čovjekom koji mogući konflikt otklanja lakonskom rečenicom: „Idem van pušiti!“. Sam Kriegenburg objasnio je kako u svojem kazališnom djelovanju traga za pitanjima i čuđenjem te  da su mu odgovori i rješenja manje važni.

Budući da se radi o dobitniku Europske nagrade za novu kazališnu stvarnost, s nestrpljenjem smo čekali njegovu predstavu „Nathan Mudri“ G. E. Lessinga u izvedbi berlinskog Deutsches Theatera. U vizualno zanimljivom okruženju  (Harald Thor smislio je od dasaka složivu scenu koja se lako preobražava  iz ograde u kuću, iz vanjskog u unutrašnji prostor, kostimografkinja Andrea Schraad odjenula je glumce u primjerenu odjeću, a svjetlo je dizajnirala Cornelia Gloth) šestero glumaca premazani blatom pričaju filozofsku priču o religijama i uvažavanju različitosti. Iako se radi o prilično složenim međuljudskim odnosima, glumci unose u izvedbu začudne elemente poput neobičnog glasanja ili neočekivanih pokreta. To dakako razblažuje tenziju priče i nagoni na smješkanje, čime poklonici filozofskog teatra nisu bili nimalo  zadovoljni, smatrajući da nije primjereno na takav se način baviti Lessingom. A meni je bilo zgodno!   

Nakon  okruglog stola o vezama između kazališta i sadašnjeg trenutka, nastavilo se predstavljanje laureata 13. EPTR – National Theatre of Scotland. Utemeljeni 2006. kao kazališna družina, prozvali su  se „Kazalište bez zidova“, budući da nemaju zgradu i mogu igrati bilo gdje. Kao što je napomenuo njihov umjetnički direktot Laurie Sansom – po aerodromima, šumama, zadružnim domovima, najrazličitijim dvoranama ili na otvorenom. Jedino  je važna fantastična priča i veza s publikom! Treba ići među publiku, u njihove sredine, a ne čekati da oni dođu. Mnogi nikada ne idu u kazalište, pa zato treba kazalište doći k njima.

Mi smo ipak otišli u kazalište „Colibri“ pogledati autorski projekt Kaia Fischera „Posljednji san (na Zemlji)“ u kojoj smo  sve slušne senzacije doživljavali isključivo preko slušalica. Pratimo dvije usporedne priče: Gagarinov let u svemir   i mukotrpan put afričkih emigranata prema Europi. Mada se radi o različitim sudbinama, zajednička je težnja nečem boljem i ljepšem. Emigrantske priče temelje se na posjetima emigrantskim centrima, dok je  ona „svemirska“ vezana uz postojeće transkripte. Izvedba je na razini govora i glazbe, ali rečenica koju moram citirati je odgovor na pitanje emigrantu, što mu se najviše sviđa u Europi – „Europa ima mir, ljudska prava i tunel ispod mora“. Nećemo ga razuvjeravati.

Dobitnik posebne nagrade je rumunjski redatelj Silviu Purcarete, pa iako je upravo u krajovskom kazalištu režirao Shakespeareovu „Oluju“, imali smo prilike vidjeti samo video o nastanku i premijeri predstave.

Ponedjeljak, 25. travnja bio je rezerviran za trojicu laureata: španjolskog pisca Juana Mayorgu (1965.), mađarskog glumca i redatelja Viktora Bodu (1978.) i francuskog pisca i redatelja Joela Pommerata (1963.). Dugi i iscrpljujući hvalospjevi Mayorginih prijatelja i suradnika mogu se svesti na zajedničku tvrdnju da je on čarobnjak jezika, što su glumci pokušali ilustrirati čitanjem fragmenta iz drame „Jugoslaveni“, odnosno večernjom predstavom „Reykiavik“ u Mayorginoj režiji. Priča o šahovskom meču između Fischera i Spaskog nudi dva svjetonazora koje su prilično uspjelo dočarali glumci Cesar Sarachu, Daniel Alabaladejo i Elena Rayos okruženi scenografijom i odjeveni u kostime Alejandra Andujara. Ipak, bilo je to iscrpljujuće iskustvo, primjereno jednom napornom danu!

O Viktoru Bodu saznali smo da je bio krasan vođa (dobar vođa dolazi iz tima!), da je radio čuda sa svojom skupinom „Sputnik“ koju je prošle godine raspustio i čiča-miča, gotova je priča. Sada radi kao nezavisni redatelj u sredinama njemačkog govornog područja. Joela Pommerata ostavila sam izdržljivijima, prisjećajući se vrlo zanimljive inscenacije njegove predsatve „To dijete“ u režiji Neni Delmestre jedne vruće ljetne večeri u parku splitske vile „Dalmacija“, kao i gostovanja u sklopu Festivala svjetskog kazališta u Zagrebu.

I onda zadnjeg dana doslovce: šećer na kraju – dobitnik 15.ETP, švedski plesač i koreograf Mats Ek (1945.). Margareta Soerenson sjajno je moderirala  predavanja suradnika i prijatelja, prekidajući ih na logičan način video snimkama fragmenata predstava i razgovorom sa samim Ekom. Bio je to model odlične tribine u kojoj se uživalo i saznavalo nove ili podsjećalo na poznate činjenice.

Prema Ekovoj koreografskoj poetici, suvremeni ples govori o sadašnjosti i odbija perfekciju klasičnog baleta koja se temelji na ljepoti tijela. Njegova je tehnika „prljava“ jer radi s ljudskim bićima i nije sebi svrhom. Pokret je uvijek lijep, čak i kada je uvredljiv! Naime, u kazalištu ne postoji prirodnost, budući da sve na pozornici ima određeno značenje... Komentirajući svoju koreografiju predstave „Apartman“, Ek je izjavio da je poticaj bila scenografija, odnosno usisavač za prašinu i da je sve trenutak akcije, interpretacije, asocijacije, impresije : „Kao pisanje na vodi ili pijesku; tekst je otišao, ali voda je tu“.

Zbog Ekovih zdravstvenih tegoba otpao je njegov nastup u „Rumunjskom sjećanju“, pa smo odgledali video predstave „Bye“ i legendarnu „Sjekiru“ u izvedbi Ane Laguna (1955.) i Yvana Auzelya (1959) koja sjajno pokazuje da je „tijelo arhiv sjećanja“.  Dok On sječe cjepanice, Ona mu pokušava privući pažnju... dok On sječe cjepanice, sjeća se Nje, koje više nema... dok On sječe cjepanice, Ona ga prati i pazi.... dok On, Ona... zapravo nije važno  - na kraju su zajedno u nekom svojem, njima dostupnom svijetu. Potresno i prekrasno!

Na pitanje kolega kako je bilo u Craiovi, odgovarala sam: tako-tako.  Prisjećajući se tih dana prilikom pisanja ovog teksta, mislim da sam profitirala u spoznajama i osjećajima, jer više od svih podataka na internetu vrijedi živa riječ i predstava, ma kakava bila.