Uvaženi europski kazalištarci okupili su se 1986. i utemeljili projekt pod nazivom Europska kazališna nagrada, koju je već sljedeće godine u prekrasnom antičkom amfitetru u Taormini na Siciliji primila Ariane Mnouchkine. Na trećem izdanju utemeljena je Europska nagrada za novu kazališnu realnost koju je moglo dobiti nekoliko pojedinaca ili skupina/kazališta. U jednom trenutku nagrađeni više nisu bili predstavljani samo kroz konferencije, već su počele dolaziti njihove predstave, što je pojačalo zanimanje kritičara.
Kada Italija i prelijepa Taormina nisu više mogle „podnositi“ financijski teret ovih okupljanja, dodjela nagrada počela je seliti izvan Italije, pridruživati se pojedinim obljetnicama i održavati se pomalo neredovito. Ove se godine od 23. do 26. travnja našao domaćin: Međunarodni Shakespeareov festival u rumunjskom gradu Craiova. Deseto izdanje ovog među šekspirolozima i ljubiteljima Shakespeareova djela vrlo cijenjenog i omiljenog festivala, 400-ta obljetnica Willove smrti i kandidatura Craiove za EPK 2021 omogućilo je održavanje 15. Europske kazališne nagrade i 13. Europske nagrade za novu kazališnu realnost. Prvi dan 15. ETP (Europe Theatre Prize) preklopio se s posljednjim danom Festivala i datumom Shakespearove smrti 23. travnja. Tog je dana publika mogla vidjeti predstave dvojice nagrađivanih autora u ciklusu „Povratci“.
U poslijepodnevnim satima u ulaznoj dvorani krajovskog Sveučilišta, skupina Societas Raffaello Sanzio izvela je odabrane govore iz Shakespeareove drame „Julije Cezar“ u režiji Romea Castelluccia. Kako je Castellucci naglašeni poklonik vizualnog izričaja, prostrana dvorana s fascinantnim stubištem i govornici u bijelim, odnosno crvenim togama dali su posebnost ovoj izvedbi. U prvom dijelu Sergio Scarlatella snima unutrašnjost usta tijekom govora, drugi dio je vezan uz Julija Cezara (Gianni Plazzi) i njegov predsmrtni govor, a izveden je kao pantomima praćena zaglušujućim zvucima nastalim udaranjima metalnih šipki. Završni dio ove „trilogije govora“ izazvao je u Italiji velike nedoumice, pa i zgražanja jer je za Marka Antonija odabran Dalmazio Masini, obolio od raka grla, što znači da posmrtni govor Cezaru govori kroz pomagalo, uobičajeno za tu vrstu oboljenja. Budući da je zvuk zastrašujući i govor, iako potresan i optužujući, jedva razumljiv, prilično je jasna nelagoda koju takav način izaziva kod gledatelja.
Drugi „povratnik“ bila je Schaubuehne iz Berlina odnosno Thomas Ostermeier i njegova režija Shakespeareove drame „Richard III“. Predstava je odigrana u prepunoj velikoj dvorani Nacionalnog kazališta „Marin Sorescu“, zgrade predimenzionirane veličine i pomalo bunkerskog izgleda. Glumac Lars Eidinger (privatno sasvim zgodan mladić) svojim iskrivljenim hodom, dodanom grbom, čudnom odjećom (Florence von Gerkan) te grimasama, načinom govora i odurnim postupcima sjajno dočarava svu zloću naslovnog lika. Zanimljivo je da tijekom predstave reagira na poticaje iz publike, poput zvona mobitela (clock alarm) ili fotografiranja dok je gol, čineći to posve prirodno. Budući da je tekst s njemačkog jezika bio prevođen samo na rumunjski (podsjećam da je Festival posvećen Shakespeareu i da je međunarodni, a i Castelluccieva predstava je s talijanskog prevođena na rumunjski i engleski), koji put se trebalo prisjetiti koga je upravo zločinački kralj pogubio.
Neka su redateljska i glumačka rješenja zaista duhovita: primjerice Edward i Edgar (djeca) prikazani su kao lutke (sjajna animacija), ubojice s čarapama na glavi naglašeno su nespretni, Richard tuguje iritantno ispuhujući nos nakon čega predaje prljavi rupčić, prilikom jela razbacuje otpatke uokolo i niz sličnih detalja. Na taj se način mozaično slaže svijet u kojem je on dominantno omražena osoba. Scenograf Jan Pappelbaum sagradio je scenu kao prednji dio kuće sa stubama po kojima se prelazi na gornju razinu i s vratima od tepiha, kroz koja se lako prolazi i nose stvari.
Gledajući ovo bujanje zla, glumce koji izvrsno funkcioniraju kao članovi tima, a da su pri tome ipak prepoznatljivo autonomni, uživati u vizualnom (makar se malo i zlopatili u praćenju zbivanja) – sve to čini ovu predstavu „kraćom“ od istinskih dva i pol sata trajanja bez pauze. Nisam imala prilike prijašnjih dana gledati predstave na ovom Festivalu, ali se usuđujem vjerovati žiriju, kada je predstavu „Richard III“ nagradila kao najbolju.