Uoči nove premijere (29. travnja 2016.) u kazalištu „Komedija“ , farse „Gospođica iz Maxima“ francuskog dramatičara Georgesa Feydeaua (1862.-1921.), redatelj Ivica Kunčević (1945.) je na glumačke izljeve, kako se vidi da ih on voli, izjavio kako ih on ne voli, nego treba. Dodala bih da ih također odlično poznaje i prepoznaje, a to je skoro kao ljubav (pa makar i koristoljubiva u najboljem smislu te riječi).
Predstavu sam gledala dan prije službene premijere, iako premijera znači prva izvedba i ja zbilja ne znam kakva bi to bila nulta (pretpermijerna) izvedba. Osobno mi je draži naslov „Dama iz Maxima“(1899.), jer mi više govori od pojma „gospođica“- Cica pjeva i pleše, a za ostalo se lako dogovori.
Prevoditelj Vladimir Gerić napisao je odličan popratni tekst u kazališnoj knjižici, opisujući odlike Feydeauovih tekstova: „bezazleni početak, mahniti tempo, neočekivani obrati, neugodna iznenađenja, scenski trikovi, povremeni izopačeni govor, neočekivana riješenja“. Međutim, priča s Cicom iz Maxima (Sandra Bagarić) ne počinj-e bezazleno: ona se budi u krevetu gospodina Petypona (Saša Buneta), dok on leži pod prevrnutom sofom u dnevnoj sobi, nemajući pojma kako je završila pijanka u Maximu, kamo je otišao s prijateljem Monyurimeom (Davor Sedružić). K njemu dolazi njegov stric general Petypon (Željko Duvnjak) kako bi njega i suprugu, gospođu Petypon (Jasna Palić Picukarić) pozvao na vjenčanje Clementine (Nina Kaić Madić). Nailazi na Cicu, koju smatra nećakovom suprugom, te je ugodno iznenađen vrckastom i nasmijanom ženicom jer je čuo da se ovaj oženio strogom i ne baš zgodnom ženom. Ova prva zamjena vodi ostalima – Cica dolazi na zabavu i unosi pomutnju svojim prostačkim izražavanjem.
Kako je u provinciji sve dobro što stiže iz Pariza, uskoro svi govore „Skinite mi se! Otkačite! Ne šljivim nikoga!“, žene se stide svojih haljina (smatrajući da je umjetno cvijeće modni hit, sve imaju našivene ružice duž haljina (vrlo duhovito, kostimografkinja Danica Dedijer) i postupno se razotkrivaju njihovo licemjerje i lažni moral. Upravo ilustracija ovog posljednjeg su tri ugledne gospođe/ice, uštogljene i pune prijezira, koje sjajno utejelovljuju fantastična Jasna Bilušić i prateće Vanda Winter i Marija Borić. „Pojačani“ napitak ubrzo pokazuje njihovo pravo lice...
Nezadovoljstvo boravkom na selu i vječna žudnja za Parizom očituje se i u komičnom paru Vidaouban (Vanja Ćirić, Ronald Žlabur), blentavom maminom sinu Vojvodi (Adam Končić) i njegovoj majci (Nada Abrus). Duhovita je minijatura seoskog, vječno žednog, župnika (Vid Balog), zgodno je podrugivanje časnicima (Filip Juričić, Slaven Španović), dobro su pogođeni sluge (Goran Malus, Dražen Bratulić) kao i prodavač životnog osiguranja (Ivan Magud).
Prepričavati obrate, zabune i zamjene likova je, dakako, besmisleno, ali valja reći da je Kunčević napravio zbilja dobar redateljski posao. Sveo je zbivanje na bitno, podcrtao Feydeauove dramske odlike, istaknuo sve važne društvene komponente koje na podrugljiv način raskrinkava ovaj, kako ga je opisao „kazališni Mozart“, i uposlio glumački ansambl (dvadeset i troje ljudi na sceni), „odličnu družinu“, na najbolji mogući način. Pjevačici je smiono povjerio dramsku ulogu jer u ovom trenutku teško da bi netko drugi iz anasambla , osim Sandre Bagarić, vizualno udovoljio predodžbi „dame“ iz noćnog bara. Posebice u izvedbi „Pjesme o zdjelici“.
Izdvajati pojedine uloge i imena naprosto je nepotrebno jer se radi o istinskom kolektivnom činu, igri koja djeluje homogeno, a svako pojedinačno odstupanje urušilo bi postojeći sklad. Inteligentna scenografija Dinke Jeričević, s očekivanim stilskim elementima secesije, funkcionira podjednako dobro kao stan Petypona i kao kuća generala Petypona, čime skraćuje promjene i omogućava dinamičnost događanja. Možda prostačenje nije bilo nužno, ali kad to publiku, posebice vremešniju, tako veseli!