Latinska uzrečica da nema proroka u domovini uvijek nam pada na um kada netko „naš“ uspije „vani“. Iako volimo tvrditi da je svijet postao veliko selo, što znači da pojmovi unutra i vani više ne bi trebali biti presudni, ipak u našim malim sredinama to nije tako. Zato smo s velikom pažnjom pratili praizvedbu  nagrađene  drame „Tri zime“ Tene Štivičić (1977.) (prvo napisane na engleskom jeziku) u Londonu u studenom 2014. Potom je u režiji Barbare Hieng Samobor  izvedena 21. travnja  2016. u Mestnom gledališču Ljubljana da bi  konačno, zadnjeg dana travnja 2016., u režiji Ivice Buljana (1965.) doživjela premijeru u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu.

Tri djela obiteljske sage smještena su u 1945., 1990. i 2011. godinu i prate obiteljske i društvene promjene od završetka Drugog svjetskog rata preko raspada Jugoslavije do normalnog života u Hrvatskoj. Predstava počinje izvedbom revolucionarne  pjesma „Padaj silo i nepravdo“ i scenom u kojoj Ruža Kralj, zahvaljujući ratnim zaslugama i poznavanju s generalom, bira među  ključevima ispražnjenih kuća kako bi uselila sa svojom malom obitelji. I tek što se zapita „Kako da znam kamo ću?“, otkriva na ključu adresu kuće u kojoj je njezina majka Monika bila sluškinja u obitelji Amruš te u kojoj je rođena kao vanbračno dijete i iz koje su ih istjerali. Budući da je obitelj Amruš pobjegla, kuća je prazna i Ružin odabir je svojevrstan revanš za vlastito teško djetinjstvo.

Ruža i Alaksandar Kralj imaju dvije kćeri, Mašu i Dunju, čije su sudbine vrlo različite: dok se Maša udaje za Vladu Kosa s kojim dobiva kćeri Alisu i Luciju i ostaje živjeti u vili, Dunja s mužem Karlom (zvanim Švabo) odlazi živjeti u Njemačku. Alisa i Lucija imaju preslikane sudbine - Alisa odlazi živjeti u London, dok se Lucija udaje za poduzetnika Damjana, bogataša sumnjivih poslova. Usprkos dobrom građanskom odgoju i obrazovanju, Lucija na zgražanje svojih roditelja prihvaća sve „novotarije“ uobičajene u novom bogataškom društvu... Valjda ne treba na to trošiti riječi?! Čitajte tabloide.

Prepričala sam samo kostur priče koju na pozornici pratimo tri sata i u kojoj se izmjenjuju spomenute tri godine, ali ne kronološki. Redatelj Buljan zbilja si je dao truda da dobrim ritmom i jasnim naznakama u svakom trenutku znamo u kojoj smo godini, čak dopunjujući pojedine prizore velikim neonskim brojkama 1,2 i 3. Tekst drame u pratećoj programskoj knjižici (ovećoj) pokazuje da praktički nije intervenirao u tekst pa su njegovi redateljski zahvati više u glumačkim interpretacijama negoli u samoj radnji (osim jako smiješnog nastupa dvoje baletana Rieke Suzuki i Simona Yoshide kao pjevačkog para, odnosno njihovog završnog pojavljivanja).

Scenograf Aleksandar Denić ispunio je pozornicu brojnim namještajem, tako da se scene mogu odigravati premještanjem protagonista, a ne intervencijom u rasporedu predmeta. Dodatna uglačana zrcalna ploha u pozadini odrazom daje učinak pretrpanosti (odlična zamisao), a ujedno služi kao podloga za tlocrt kuće, koja je podjednako važan „lik“ u drami kao i sami sudionici (Toni Soprano). Omiljena Buljanova kostimografkinja Ana Savić Gecan odjećom i perikama vrlo je precizno pratila protok vremena na izgled likova, kao i promjene njihovih statusa, odnosno modne promjene. Glazba Mitje Vrhovnika Smrekara (osim uvodne pjesme i naravno šlagera o golubovima) stalno u pozadini prati događanja, nenametljiva i istovremeno prisutna, tako da podcrtava nelagodu među likovima, kao i pokušaje mirenja i veselja. Možda je malo prenaglašena uporaba svjetla (Sonda4), ali bolje da je jasno, nego da vlada zbunjenost.

Obitelj Kralj odnosno Kos pratimo preko ženskih članova i iako je drama  „Tri zime“ sjajna podloga za glumice, počela bih s glumcem koji me je apsolutno očarao – Dragan Despot kao pater familias Vlado Kos. 1990. godine u naponu je fizičke i mentalne snage, da bi dva desetljeća kasnije bio preplavljen sumnjom u nove događaje, nespreman u potpunosti prihvatiti novu stvarnost. Sumnjičav prema dobrim namjerama svojeg budućeg zeta Damjana, ipak pomirljivo govori „pa valjda kad čovjek da svoju riječ to nešto znači“, ni sam istinski ne vjerujući u to. Despotove preobrazbe, precizno i glasno izgovorene rečenice, uvjerljivost kojom nas vodi kroz promjene oko sebe – u svemu tome prepoznajem stari glumački žar!

Njegovu suprugu Mašu igra Ksenija Marinković, istinski stup obitelji Kos. Naime, drama je i zamišljena kao promicateljica ženskog elementa, samostalnosti i slobode - čak i kada se „pokoravaju“, žene manipuliraju svojim partnerima. „Ne dati predrasudama da nam pomute razum. Biti fer, biti objektivan“ pokušava se uvjeriti Maša Kos uoči Lucijana vjenčanja, za koji je sigurna da  će  promijeniti način obiteljskog  života. Sve te dvojbe, strahove i jubavi, zrcale se u glumi Ksenije Marinković.  Jedino mi nije jasno zašto se pred kraj predstave stišala, tako da su nam svima narasle uši, kako bismo barem naslutili što govori.

Njezinu kćer Luciju igra mlada Luca Anić („Svi ćete vi pasti meni na grbaču jer sam ja jedina bila dovoljno inteligentna da se adaptiram“) , koja se udaje za poduzetnika Damjana, kupuje kuću kako bi je sačuvala („I kuća će biti naša. Na mene glasi. Pa nisam valjda glupa“) i nema nikakvih dvojbi u ispravnost muževih poslova. Mlada, energična i možda za nijansu nedorečena. Njezinu sestru Alisu odbjeglu u London, vrlo uvjerljivo glumi Jadranka Đokić - glas savjesti i sumnje, propitivanja i nevoljkosti. Njezina rezigniranost nužno je odvodi od onih koje voli, jer ih pomalo više ne prepoznaje. Mašinu sestru Dunju utjelovljuje Barbara Vicković, glumica koja nas  ponovo upoznaje sa svojim glumačkim potencijalima, utišanima negdje na nekom putu. Njihovu baku, Moniku Vinter, od koje je i počela cijela obiteljska priča, stisnutu i pokornu, izvrsno predočava Alma Prica.

Svojom blagošću, gotovo prestrašenošću, odlična je protuteža energičnoj kćeri Ruži (Mada Peršić) koja je priskrbila kuću. Posljednja u nizu snažnih žena je luckasta Karolina Amruš, jedina iz obitelji vlasnika kuće koja nije pobjegla. Prepuštajući se sudbini, vraća se u svoju kuću, gdje zatječe bivšu dvorkinju i njezinu obitelj. Oni je ipak prihvaćaju i ona s njima živi četrdeset pet godina, prilagođujući se novim uvjetima, ali i dalje pokazujući da je neki drugi svijet. Oblikujući je na pomalo karikaturalan način, Nina Violić je, uz pomoć odjeće i perike, stvorila upečatljivu i živu osobu, jedinu koja razgaljuje mučne trenutke obiteljskih nedoumica. Uostalom, ona i jest i nije njihova.

U prvoj zimi 1945. pojavljuju se još pomirljivi Ružin muž (Silvio Vovk) i službenik zadužen za stambena pitanja (Slavko Juraga). Druga zima 1990. upoznaje nas sa Dunjinim mužem Švabom (vrlo dobar Bojan Navojec), ostarjelim ocem Aleksandrom (precizan Siniša Popović), te obiteljskim prijateljem (Franjo Kuhar) i susjedom (Mislav Čavajda). Završna zima 2011. dovodi nam već poznate likove obitelji Kos, starije za dvadeset i jednu godinu.

Svidjela mi se predstava „Tri zime“. Ali, ljudsko srce nikad zadovoljno nije. Rado bih vidjela i onu ljubljansku (blizu je), ako ne i londonsku.