Priča o obitelji Prozorov kojoj , uz naslovne tri sestre Olgu, Mašu i Irinu, pripada njihov brat Andrej, te vremenom i njegova supruga Natalija, priča je o želji za promjenama bez ikakvog vlastitog djelovanja. Nakon što su iz Moskve, zbog očeva posla, preselili u mali provincijski grad, živahan samo dok u njemu boravi vojska, Prozorovi usprkos svojih radnih obaveza, neprestance sanjaju o povratku, čime povik „U Moskvu! U Moskvu! U Moskvu!“ praktički postaje sinonim za ovu dramu.
Podizanjem kazališnog zastora ulazimo u bogato namješten salon (scenografkinja Irena Kraljić) obgrljen dekorativnim pregradama koje pomicanjem, odnosno sklapanjem, postupno smanjuju prostor, podcrtavajući porast beznađa. Isto se događa s namještajem – od brojnih komada postavljenih u dva plana: prednji u kojem pratimo intimne, komorne scene i stražnji za masovna okupljanja (večera zbog proslave Irininog imendana), do nekoliko klupica na kraju. Odlaze časnici, odselile su Olga i dadilja Anfisa, Maša odavno stanuje negdje drugdje s mužem i kuća ostaje pusta: samo Irina i njezin brat s obitelji.
Redatelj Nikola Zavišić ujedno je oblikovatelj svjetla i to čini izrazito atraktivno. Naime, vanjskim osvjetljavanjem pregrada on „povezuje“ unutarnji i vanjski prostor. Tako, primjerice, preko sjena možemo pratiti događaje izvan salona ili dolazak lica u salon, čime se nagovještaj materijalizira. Budući da tri sestre neprestance nešto očekuju i slute, ovaj „efekt sjena“ naglašava njihovo duhovno stanje. Također je vrlo učinkovito korištenje svijeća prilikom intimnih dijaloga u prednjem planu, budući da su te male ispovijesti namijenjene samo jednom slušatelju. Razgovor Irine i Saljonija u tami, nedvojbeno najavljuje tragediju , preciznije smrt! Razdvajanjem scena putem svjetla, Zavišić ekonomično koristi prostor, čime skraćuje vrijeme trajanja scena. Ipak mislim da se moglo intervenirati u dramski predložak, jer se ne radi o uprizorenju lektire, već određenog duhovnog i duševnog stanja.
Rečenice poput „Hladna rijeka i ima komaraca“ ili „Znati tri jezika u ovom gradu nepotreban je luksuz“ mogu se primijeniti donekle i na Osijek. Pogled prema “Moskvi“ nerijetko je kamen oko vrata, razlog za nedjelovanje i posljedično tome – nesreću. Na jednoj duhovitoj minijaturi koja nimalo nije naudila Čehovu, vidljivo je da se malim intervencijama moglo ostati u svijetu triju sestara i „razveseliti“ Čehova naznakom da je komediograf. A primjer je sljedeći dijalog: „Sviće zora“, „Što će svi?“ „Zora“. Budući da Zavišić nesumnjivo ima zanimljivih ideja, šteta da cjelokupnu predstavu nije izrežirao u dinamičnijem tempu.
No, vratimo se „nevidljivim“ autorima - vrlo dobre kostime ostvarila je Maja Mirković, protjecanje vremena duhovito je istaknuto promjenama frizura kod Andreja (od perike u vlastitu frizuru visokog čela) i Anfise (rast kose), a sjajan posao načinio je skladatelj Willem Miličević. Glazbom se ilustriraju situacija (prema informacijama glumaca, oni su smislili tekstove pjesama) ili daje ironični pomak („Ima ženu, punicu i dvije djevojčice“, Tusenbachova rugalica Veršininu). Miličević je i oblikovatelj zvuka, pa tako do stanke neprestance zlokobno fijuče vjetar, pa nikoga ne čudi širenje požara u drugom djelu, kao svojevrsna najava kraja.
Sestru Olgu, ozbiljnu i zagađenu nad svojim poslom i životom, igra vrlo uvjerljivo Tatjana Bertok-Zupković. Maša, nesretno udana i uzaludno zaljubljena u Veršinina, najživotnija je od sestara što je maksimalno iskoristila Sandra Lončarić Tankosić. Ona vrlo vješto oblikuje njezinu uzaludnu strast, njezinu odbojnost prema mužu Kuliginu, njezino nevoljko mirenje sa sudbinom. Iako je jedina možda mogla nešto promijeniti, potonula je u živo blato odustajanja. Predstave najčešće igranjem rastu, pa očekujem, da će Lidija Kraljić Zavišić vremenom razigrati najmlađu sestru Irinu.
Iako su tri sestre ključni likovi, najveće promjene doživljava njihov brat Andrej Sergejevič Prozorov. On postupno odustaje od svojih znanstvenih ambicija, postaje birokrat i počinje kockati gomilajući dugove , pretvorivši se u gubitnika u privatnoj (bračnoj) i poslovnoj sferi. Njegov rasap neobično živo dočarava Miroslav Čabraja pa počinjemo osjećati pravu sućut prema njemu, mada znamo da je sam kriv za sve. Suprugu Nataliju Ivanovnu igra Ivana Gudelj koja sitnim kontinuiranim promjenama prelazi vrlo uspješno iz zbunjene i preplašene djevojke bez ukusa u obiteljsku tiranku, brakolomnicu, ukratko -rospiju. Ivana Gudelj je lijepa djevojka, pa je ta preobrazba doista zastrašujuća!
U Mašinom su životu dvojica muškaraca: suprug Kuligin i neostvarena ljubav Veršinin. Aleksandar Bogdanović vrlo uvjerljivo dočarava dosadnog i zamornog Kuligina i iako razumijemo Mašinu odbojnost prema njemu, ipak ga žalimo. Jer, nije se promijenio on nego ona – ona je odrasla. S druge strane tu je privlačan muškarac, recimo bez uvijanja muškarčina Veršinin, istovremeno nježan i odlučan. Glumi ga sjajni Ivan Ćaćić, čijoj glumi u najrazličitijim ulogama („260 dana“, „Moć zemlje“, „Tri sestre“) ne nalazim nikakve zamjerke (a mislim da u tome nisam usamljena).
Radoslava Mrkšić s puno je srca i pažnje oblikovala lik osamdesetogodišnje dadilje Anfise, dajući joj upravo onoliko staračkih osobina da ne pređe u grotesku. Ujedno joj možemo čestitati na četrdeset jednoj godini glume na osječkoj pozornici! Upola manje, ali ipak upečatljiva dva desetljeća broje ovom predstavom Sandra Lončarić Tankosić, Tatjana Bertok Zupković, Vjekoslav Janković i Mario Rade. Bez zadrške se možemo složiti s riječima intendanta Božidara Šnajdera kada kaže da osječki glumački ansambl „ima karakter, srce, volju“. Uz već nabrojene glumce, u predstavi su glumili Aljoša Čepl kao zaigrani Tusenbach, Davor Panić kao rezignirani Čebutikin i mladi Antonio Jakupčević kao Rode.
I za kraj nešto što ne utječe na predstavu, ali pomaže gledateljima: tekstovi u programskoj knjižici (dizajn Marko Jovanovac) i u Kazališnim (besplatnim) novinama „Osječka pozornica“. Ne samo da su informativni i duhoviti, nego su i na vrlo visokoj književnoj razini . Naravno – Ivana Šojat.