Kazališne su obljetnice uvijek sjajan poticaj obogaćivanju repertoara pa sam nestrpljivo očekivala novu izvedbu nekog Shakespeareovog djela u hrvatskim kazalištima kao doprinos ovogodišnjem obilježavanju četiristote obljetnice dramatičarove smrti (23. travnja 1616.). Pregledavajući aktualnu sezonu, naišla sam na samo dva nova naslova: balet „San ivanjske noći“ koreografa Lea Mujića u riječkom HNK Ivana pl. Zajca i balet „Romeo i Julija“ koreografa Patricea Barta u zagrebačkom HNK (premijera 19.3. 2016.).
Poznata priča o dvije zavađene veronske plemićke obitelji čiji najmlađi članovi Julija Capuleti i Romeo Montecchi tragično završavaju zbog zabranjene ljubavi, potaknula je ruskog skladatelja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva (1891.-1953.) da napiše balet. On je ujedno i libretist s Leonidom Lavrovskim u čijoj je koreografiji cjelovit balet praizveden 1940. u lenjingradskom Kazalištu opere i baleta Kirov (današnji sanktpeterburški Marijanski teatar).
Kako piše u prigodnom programskom tekstu (priredila Elizabeta Kumer), „balet je izazvao oduševljenje i publike i kritike i svima je bilo jasno kako je stvoreno djelo goleme umjetničke vrijednosti i izražajne snage, u kojemu se glazbeno-koreografska umjetnost prvi put vinula do visina shakespearovske tragedije.“
Slavni francuski koreograf, redatelj, pedagog i baletni majstor Baleta pariške Nacionalne opere Patrice Bart (1945.) napisao je u kazališnoj knjižici u povodu zagrebačke premijere baleta da "'Romeo i Julija' ni u kojem slučaju nije romantičan balet, kakvi su „Giselle“ ili „Silfida“, no nije ni veliki klasični balet kakve je stvarao slavni i do danas citirani koreograf Marius Petipa u svojim djelima poput „Bajadere“ ili „Labuđeg jezera“. Dokaz tomu je i činjenica što svi koreografi koji se prihvaćaju rada na tim velikim klasičnim baletima ne mogu zanemariti izvornik, dok isti postupak kada se radi o baletu „Romeo i Julija“ nije obavezan. Dakle, svaki koreograf koji kreira balet „Romeo i Julija“ donosi svoju viziju i svoju verziju Shakespeareova djela savršeno dopunjenoga Prokofjevljevom glazbom.“
Za potrebe zagrebačke premijere Bart je koreograf, redatelj i adaptator libreta. Teško mi je reći kako su izgledale njegove koreografije „Romea i Julije“ izvedene prije zagrebačke u Berlinu i Rimu, ali ne vjerujem da postoje suštinske razlike – možda neke preinake vezane uz dodatnu praksu ili ansambl. A sadašnji zagrebački ansambl je izvanredan (premijerna podjela bila je na reprizi 22. ožujka, o kojoj pišem) - ne vjerujem da sam blagonaklona, prije ushićena! Juliju pleše Iva Vitić Gameiro, prekrasna mlada darovita balerina koja osvaja krhkim izgledom i skladnim pokretima. No, zna ona biti i opaka – nikada neću zaboraviti neprijateljski pogled koji je u ulozi Myrthe uputila bijednom Albrechtu u baletu „Giselle“; nesumnjiv dokaz da novi naraštaj vodi podjednako računa o plesnoj i glumačkoj komponenti svojih likova. Dakle, sjajna razigrana djevojčica koja se naočigled pretvara u mladu ženu potpomognuta plesnim partnerom Andreom Schifanom u ulozi Romea.
Drugi, manje bezazleni ljubavni par, za koji Shakespeare nije niti znao, čine grofica Capuleti i njezin nećak, nasrtljivi Tibaldo. Njih plešu izuzetno nadahnuta Natalia Horsnell i apsolutni ljubimac zagrebačke ženske publike, fantastičan Guilherme Gameiro Alves. Plesač koji vlada tijelom, prostorom, situacijom... Silno bi me zanimali on i Horsnell u ulogama naslovnih likova - a prema knjižici, zbog brojnih alternacija, to je jedna od mogućnosti! Uz ova dva sjajna plesna para, koje ističem zbog uloga i koreografije, zanimljiv lik donosi Tomislav Petranović. On je Romeov prijatelj Mercuzio (njegova smrt pokreće cijelu tragediju) sklon šali, što Bart vrlo vješto koreografski dočarava. Tu su još brojne manje uloge sjajnih plesača bez kojih plesni i scenski utisak ne bi bio potpun: Takuya Sumitomo, Duilio Ingraffia, Azamat Nabiullin, Milka Hribar Bartolović, Andrej Izmestjev, Andrej Barbanov, Rieka Suzuki i drugi.
Poznata talijanska scenografkinja i kostimografkinja Luisa Spinatelli oblikovala je urbani prostor tako da podsjeća na slike renesansnih majstora (dajući više metaforični no realistički utisak) i ekonomično koristeći isti arhitektonski element za Julijin balkon (po kojem se ona spušta i vere, a ne Romeo) i kapelicu. Dakle, arhitektura ostavlja dovoljno mjesta za ples, a da pritom obogaćuje prostor. Kostimi su podijeljeni na crvene (obitelj Capuleti) i plave (obitelj Montecchi), asocirajući na uzajamnu netrpeljivost, odnosno „ratnu“ podjelu. Dakako javljaju se tu i drugi tonovi (žuti, oker, narančasti - posebice na plesu u Julijinoj kući), pa i sama Julija u bijelom (mada ne i na samom vjenčanju).
Krasnu Prokofjevu glazbu odsvirao je orkestar Opere HNK besprijekorno zahvaljujući dirigentu Nikši Barezi, a posebnosti su svakako doprinijela i glazbala raspoređena po ložama: harfa na lijevoj strani a razno-razni udaraljkaški instrumenti na desnoj strani.
Kada god bi me netko pitao za savjet što da gleda u zagrebačkom HNK-u, ja bih ga upućivala na balet „Ana Karenjina“. Sada širim ponudu, jer se pojavio još jedan izvrstan balet – „Romeo i Julija“.