Mestno gledališče ljubljansko (MGL, Gradsko kazalište Ljubljana) preporodilo se dolaskom Barbare Hieng Samobor za ravnateljicu i umjetničku voditeljicu, jer je relativno nevažno kazalište pretvorila u zanimljivo i relevantno umjetničko prizorište. Do tog sam zaključka došla pregledavajući repertoar, ali i zahvaljujući relativno čestim gostovanjima u različitim zagrebačkim kazalištima. Posljednje gostovanje bilo je 17. ožujka 2016. u Satiričkom kazalištu Kerempuh s predstavom „Komad plastike“ poznatog njemačkog dramatičara Mariusa von Mayenburga (1972.) u režiji Primoža Ekarta (1963.), četrdesetak dana nakon ljubljanske premijere, ujedno slovenske praizvedbe.
Priča o dobrostojećem bračnom paru Ulriki i Micahelu (Iva Krajnc i Gregor Gruden), čiji 12-godišnji sin Vincent (Rok Prašnikar, student) prolazi kroz rodne probleme, šira je od obiteljskih nesuglasica. Zaposlivši spremačicu Jessicu (Tina Potočnik), šutljivu promatračicu njihovih frustracija, oni pokazuju socijalnu netrpeljivost prema takozvanim nižim slojevima (klopka za Jessicu sa „zaboravljenim“ novcem na stolu), neiskrenu humanost (Michael se planira pridružiti „Liječnicima bez granica“, jer ne ode li on u Afriku, Afrikanci će doći u Njemačku!), pristojno ponašanje kojim prikrivaju bezosjećajnost i slično. Dodatni katalizator zbivanja je obiteljski prijatelj i suradnik, umjetnik Haulupa (Gašpar Tič), koji se zafrkava na račun suvremene umjetnosti (Dokumenta u Kasselu, Hirst, Hebbel Am Uffer, Beuys) i koji promatrajući Jessicu kako čisti po podu razbacane rezance kaže: “To želim gledati. Točno to. Ženu koja čisti. Ženu koja čisti što smo zasvinjili. Svinjariju naše civilizacije. To je društvena plastika“.
Valja pojasniti, da termin plastika znači i skulptura, odnosno trodimenzionalna umjetnička konstrukcija. Scenografija (Damir Leventič) sastavljena od drvenih sanduka istovremeno djeluje kao galerija s ambalažom za umjetnine i stambeni prostor pred selidbu, a nadopunjena je video projekcijama (Primož Ekart, Peter Uhan i Matic Drakulič). Nama dobro poznata Belinda Radulović odlično je odjenula glumce, a skladatelj je Davor Herceg.
Odlični glumci, izvanredno duhovit tekst i dinamična režija donijeli su polupraznom gledalištu veliko zadovoljstvo. Naime, nekadašnji strah od takozvane jezične barijere, zahvaljujući prijevodu, doista ne postoji, pa je velika šteta da ovu predstavu nije vidjelo više ljudi.