Napomena: kritika je izvorno objavljena 3. ožujka, 2016. u Vijencu, br. 576
Već samim naslovom složenim od imena Čehovljevih junaka, komad "Vanja i Sonja i Maša i Picko" Christophera Duranga poziva na postmodernističko poigravanje velikim autorom kao i s jedne strane promatranje današnjice kroz vizuru Čehovljevih likova, s druge njihova dramskog svijeta kroz lupu suvremenosti. U takvu konceptu humorna crta nastaje dubinski, elegantno i slojevito izvirući na površinu. Dodamo li tom finom poigravanju Čehovom nagradu Tony za najbolji tekst iz 2013, dobivamo siguran adut u repertoarnom rukavu kazališta Komedija. No tek na papiru. U zbilji, odnosno na sceni, priča izgleda bitno drukčije. Redateljica Nina Kleflin svojom je režijom i „lokalizacijom“ originala uspjela gotovo u potpunosti marginalizirati dubinske slojeve komada, zadržavši se isključivo na površini, u pokušaju, pretpostavljamo, da sa što manje muke pokupi samo vrhnje. No kako dobra vrhnja nema bez kvalitetna mlijeka, odnosno temelja, tako se i predstava "Vanja i Sonja i Maša i Picko" raspala u plitku, ne i pitku, komediju preduga trajanja što izmamljuje osmijehe jeftinim podilaženjem publici.
U žarištu priče koja se na vrlo zanimljiv način gradi i prepleće oko slavnih Čehovljevih drama "Ujak Vanja", "Tri sestre", "Galeb" i "Višnjik", suvremeno je otuđenje pojedinca i njegovo životarenje u besperspektivnosti. Sonja i polubrat Vanja žive (il’ ne žive, svejedno) u ispraznoj rutini koju zaokružuju jutarnja kava i večernji čaj (ujedno logičan kraj predstave, nakon kojega se scenska akcija pretvorila u zamorno rezimiranje i utvrđivanje gradiva). Njihovu dosadnu svakodnevicu razbija dolazak sestre Maše, nekad slavne, danas ostarjele glumice u sapunicama. Maša, poput estradne dive, stiže u društvu mlađahnog i površnog mladića Picka te cijelu družinu odluči povesti na tulum pod maskama. Opreku Picku, kao predstavniku svega lošega u današnjoj mladosti, čini djevojka Nina, koja u Vanji, Sonji i Maši vidi ono dobro što nam zrelost donosi.
"Vanja i Sonja i Maša i Picko" na Broadwayu s Sigourney Weaver u ulozi Maše
Radnja se odvija prilično predvidivo – Sonja na tulumu odbacuje ulogu crnog pačeta i pretvara se u (crnu) labudicu, veza Maše i Picka se raspadne, a Vanja preuzme ulogu dežurnoga moralista, otkrivši ujedno vlastiti spisateljski dar. Predvidivost sama po sebi nije nužno loša, no loše je stvaranje dramske napetosti na situaciji koja je od prve scene osuđena na propast i kao takva ne nosi u sebi dramatičnost. Tako gledatelj tijekom predstave ne razvija nikakav odnos prema vezi Maše i odveć karikiranoga Picka osim, možda, podsmijeha te mu njihov „dramatičan“ prekid i srcedrapateljno opraštanje djeluju sasvim suvišno.
Mnogo su ozbiljniji problem predstave umeci kojima je Nina Kleflin ugušila čehovljevsku atmosferu i slojevitost komada, svevši veze sa slavnim autorom na imena likova te nekoliko kopiranih replika poput više puta ponovljene: „U Moskvu! U Moskvu! (U Moskvu!)“. Dodatnu trivijaliziranju komada pridonijelo je spominjanje estradnih likova poput Severine i Milana, izgovaranje stihova iz pjesme "Godinama", prizivanje serija "Krim Team 2" i "Vatre (l)ivanjske" te korištenje elemenata televizijske emisije "Tvoje lice zvuči poznato", kojima se mnogo toga izgubilo na račun jeftina podilaženja publici u potrazi za lakim osmijesima. No Kleflinova nije ni tu stala, već se okrenula još jednom lakom okidaču – nostalgiji. Tako smo u završnom Vanjinu monologu, koji je trebao biti kulminativna točka, po stoti put čuli kako su nekadašnji slatkiši bili bolji od današnjih, kako je bilo ljepše živjeti uz jedan deterdžent, šampon ili sapun, telefon je bio bolji od mobitela, pisma od SMS-a, lizanje marki od slanja e-maila... da rezimiramo, kako sve zlo današnjice leži u internetu, društvenim mrežama, SMS-porukama i sličnom. I to u trenutku kad planet puca po šavovima od ratova, siromaštva i moralnog rasapa, a ni kod nas nije bolje, dapače.
Glumačka ekipa uglavnom se uklopila u trivijaliziranje komada, odabravši u najvećoj mjeri preglumljivanje kao glumački izraz, čime je odveć naglašavala ili gušila odlične replike koje najviše govore same za sebe. Prenaglašenom izrazu jedini su se uspjeli othrvati Damir Lončar i Vanja Ćirić. Lončar je lik Vanje zadržao u diskretnom izrazu, odlično plasirajući replike i poentiravši na njima te nije pao u zamku karikiranja Vanjine homoseksualne orijentacije. Iako je njegov završni monolog bio krivo usmjeren, izveo ga je vrlo uvjerljivo. I Vanja Ćirić pobjegla je od karikiranja Maše, postavši otočić ugode i odmora u moru pretjeranosti koja je ispunila scensku igru. To isto nije pošlo za rukom Jasni Palić Picukarić, čija je Sonja bila stalno na rubu odveć zaslađenih i dopadljivih suza. Taj suzni izraz predimenzionirao je tugaljiv karakter Sonjina lika, nepotrebno ga odvukavši do ruba karikature. Uvjerljivija je bila u trenucima kad bi odbacila tu „uglumljenost“ i pokazala malo ljutnje. Također, bila je simpatična kao Josipa Lisac, no taj izraz bio je sam sebi svrhom, ne pridonoseći liku.
Slaven Španović Picka je pretvorio u monstruma samodopadnosti, ne pojačavši time njegov karakter, već ga otupjevši i pretvorivši u karikaturu željnu tek jednog – smijeha publike. Pretjeranu samodopadljivost kao izraz odabrala je i Nina Kaić Madić, koja je kao spremačica i obiteljska „vještica“ Cassandra tijekom cijele predstave imala je tek jedan cilj – zabaviti publiku. U čemu je tek polovično uspjela. Ni Petra Kurtela nije bila uvjerljiva kao Nina, ne uspjevši podcrtati njezinu nevinu zavodljivost ni dragost. Također, auditivno je bila prilično tanka, puknuta glasa i uz lagani „šprahfeler“.
I dok su redateljica i glumci otupjeli čehovljevsku atmosferu, scenograf Osman Arslanagić uspješno ju je pretočio na scenu, koju je pretvorio u građanski salon ispunjen toplom drveninom i nizom zgodnih detalja. Kostimografkinja Marija Šarić Ban na mjestima je bila zgodno zaigrana, no nije uspjela u Maši podcrtati zvjezdanu prašinu u gasnuću.
Predstava "Vanja i Sonja i Maša i Picko" iskliznula je iz tračnica zbog onoga čemu u jednom gradskom kazalištu ne bi smjelo biti mjesta – jeftina i bezrazložna podilaženja publici.