U Satiričkom kazalištu „Kerempuh“  26. veljače premijerno je izvedena satira „Policija“ čuvenog  poljskog dramatičara Sławomira Mrožeka (1930.-2013.) u režiji Mirana Kurspahića (1979.).  Hrvatsko (i jugoslavensko) kazalište voljelo je Mrožekove tekstove, pa su njegovu prvu dramu obajvljenu 1958. „Policajci“ (sadašnja „Policija“), već 1960. mogli gledati posjetitelji zagrebačkog kazališta „Komedija“. Njegove su tekstove izvodila institucionalna  i nezavisna kazališta), pa tako na popisu  nalazimo Teatar Itd, Teatar u gostima, Zagrebačko dramsko odnosno Dramsko kazalište „Gavella" i  već spomenuto kazalište  „Komedija“,  sve do Scene Sisak koja 2014.  postavlja Mrožekovu apsurdnu dramu „Na pučini" (1961.) u režiji Tihomora Kosića i izvodi je također  tijekom dvotjednog obilaska Broda knjižare - broda kulture po otocima i malim dalmatinskim mjestima.

U „Policiji“ Mrožek pokazuje kako je stvarnost nevjerojatnija od bile kakve izmišljotine i iako konstruira situacije, one neodoljivo podsjećaju na poznato. Dakle, u totalitarnoj državi, preko provokatora (odličan Borko Perić) policija izaziva građane da izraze svoje nezadovoljstvo vladarima, nakon čega  završavaju u zatvoru. No, u jednom su trenutku svi postali odani, uključujući čak i posljednjeg zatvorenika, tako da policiji prijeti ukidanje. Jer ako nema neprijatelja, nema niti potrebe  za policijom! Od čega će onda oni jadni živjeti? Tim više što su im moć i strahovlada u krvi (Provokator se toliko loše osjeća u civilnoj odjeći, da mu supruga  prišiva na gaćice epolete!): “Imamo zatvore, istrenirane ljude, ali nemamo više zatvorenika; narod je okrutno i životinjski lojalan“. I kada neprijatelja nema, valja ga izmisliti: nagovorivši Provokatora da uzvikuje antidržavne parole, policija ga hapsi, kako bi opravdala svoje postojanje.

Upravo ta uzajamna hapšenja čine Mrožekovu univerzalnu poruku: protiv  gluposti i zla smo nemoćni, jer oni nemaju logiku. Zato mi se čini da je redateljevo „osuvremenjivanje“ uvođenjem bradatog Provokatora, sada Teroriste opasanog bombama (aluzija na islamske fundamentaliste), nepotrebna intervencija. Naime, mislim da je Mrožek vrlo jasno naznačio svoje ideje, pa ih ne treba pojašnjavati.

Oblikom preniskog tunela scenografkinja Nina Mia Čikeš je vrlo pametno prikazala ne samo klaustrofobiju prostora, nego i mentalno stanje sudionika, kojima je u naravi služinsko sagibanje. Katja Šunjić duhovito je odjenula glavne policajce/vojnike (Vilim Matula, Velimir Čokljat, Vedran Mlikota) u „šerifski“ stil, Provokatora (Borko Perić) u blentavo, a Ženu (Anita Matić Delić) u ženstveno-vojno  ruho. Jesu li male, nepotrebne, ružno odjevene plesačice u stankama  između činova trebale biti sudionice svojevrsnog sleta?

Mrožekov tekst, glumački ansambl i moje odlično iskustvo s Kurspahićevim režijama dali su mi naslutiti puno žešću predstavu...To se zove „iznevjerena očekivanja“ i legitimna je pojava.