BACAČI SJENKI: "BITKA NA NERETVI"
Oj, Neretvo, vodo ladna
Predstava/performans "Bitka na Neretvi", u izvedbi udruge "Bacači sjenki", otvara brojna pitanja, među ostalim - Je li doista svaka kapa na glavi poruka? I kolika nas sjećanje vara?
Objavljeno: 3.1.2016 11:52:10 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Bitka na Neretvi / Bacači sjenki

Preuređena bivša tvornička zgrada nadomak zagrebačkom Črnomercu, danas poznata kao Lauba – kuća za ljude i umjetnost,  postala je omiljeno mjesto ne samo za izložbe, što je bila prvotna namjena, već i za najrazličitija scenska događanja. Premijerno u siječnju, a onda još dva puta u veljači, Udruga „Bacači sjenki“ izvela je tamo predstavu „Bitka na Neretvi“ (dramaturginja Anja Pletikosa, glazba Tomislav Babić, video Vedran Senjanović).

Svi koji su se školovali u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata (FNRJ i SFRJ) znaju da je riječ o jednoj od ofenziva u Narodnooslobodilačkoj borbi (4. neprijateljska ofanziva znana još i kao „Bitka za ranjenike“), da su glavne vizualne komponente srušeni most preko Neretve i mukotrpno prenošenje  ranjenika. Sumnjam da se itko više spontano sjeća suprotstavljenih strana, osim da su to bili partizani i oni drugi, zločesti (ovaj puta Nijemci, Talijani, ustaše i četnici), da je bilo jedne ratne zime (1943.) i da je Veljko Bulajić snimio vrlo uspješan film s popularnim domaćim i stranim glumcima pod nazivom „Bitka na Neretvi“ (1969.) nominiran za „Oskara“.

Autor koncepcije i redatelj predstave glumac Boris Bakal (1959.) i koautor i scenograf, likovni umjetnik Leo Vukelić (1972.) počinju ovu predstavu ili performans odjeveni u crno (Ivana Bakal) cijedeći si u oči sok iz limuna.

Moja dvojba oko predstave/performansa dolazi zbog objašnjenja o razlici između ove dvije scenske izvedbe. Naime brojni su mi performeri tvrdili da je razlika u tome što je performans doslovan, iskren i istinit, dok je predstava fikcija. Ukratko, ako njih dvojica žmire dok cijede limunov sok u oči, onda je to predstava, ako su im oči otvorene , onda je to performans.

U završnici izvedbe, oni grizući glavice luka i natapajući si ponovo oči  limunovim iscjetkom, raspravljaju o razlici između autentičnosti i fikcije. Kako god bilo, grozno je gledati taj napad na oči, jer ih ionako nikada ne mogu dovoljno čvrsto zaklopiti... Nakon što pročitaju podatke o filmu, počinju iznicati  biografski podaci Bakala i Vukelića povezani sa stvarnim likovima koji su živjeli u doba spomenute bitke. Spominju se autentična obiteljska  povijesna zbivanja, a da nikada nismo u potpunosti sigurni koliko tu ima konstrukcije, a koliko pukog opisa. Je li doista svaka kapa na glavi poruka? I kolika nas sjećanje vara? I ne bi li napokon trebalo prekinuti čeprkanje po prošlosti i reći dosta?  

Iako bismo mogli o brojnim izvođačkim i redateljskim zahvatima razgalabati do iznemoglosti, ipak mi se najviše sviđa ovaj mali dijalog, gotovo globalna želja svih umornih i pametnih: „Što ti hoćeš?“ „Hoću van iz ovog sranja!“