Najnovija premijera (20.veljače 2016.) Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, predstava  „Dipinto di blu / Obojeno plavim“, najavljena je  na kazališnoj fasadi veselo i provokativno, poznatim stihovima na talijanskom koji u hrvatskom prijevodu glase „Tko ne radi, ne vodi ljubav“. Oni malo boljeg pamćenja prisjetit će se te pjesme kao i svih ostalih koje grade ovu „glazbenu komediju“ za koju je tekst sročio Carlo Tolazzi, a dramaturgiju i koreografiju osmislila redateljica Mojca Horvat.

Dok smo se svi njihali u taktu starih, dobro poznatih šlagera s festivala u Sanremu poput „Dječaka iz ulice Gluck“, „Ludog srca“, „Nisam dovoljna stara“ ili famoznog „Volare“ iz kojeg je poteklo nadahnuće za naslov (a možda i zato što su glavni protagonisti čistačice i čistači u plavim kutama i plavim radnim odijelima?!), pokušavala sam „pohvatati“ o čemu se uistinu radi. Jer priča postoji - na pjevačkom natjecanju izmjenjuju se pjevačke zvijezde danju i potajice spomenuti čistači noću (glamurozna i primjereno kičasta pozornica scenografkinje Ljerke Hribar, kostimi Manuele Paladin Šabanović), prijete sindikati i radnički prosvjedi, sluti se namještaljka vezana uz pobjednika i sigurno još ponešto što mi je izmaklo (povremeno je hrvatski prijevod „štrajkao“). Upravo ta pomalo zbrkana priča i labava režija glavni su nedostaci ove  predstave.

Uz čvršću strukturu mogla je to biti izvrsna dramsko-glazbena predstava (podsjetimo se na „Mamma Mia“ vezane uz hitove skupine Abba), jer radi se o velikom izboru izvrsnih pjesama otpjevanih na sanremskim natjecanjima. Bez obzira na spomenuto, raspjevani ansambl Talijanske drame predvođen Brunom Nacinovichem doista je fantastičan (zaslužili su i više nego da ih se samo  nabroji – Mirko Soldano, Rosanna Bubola, Giuseppe Nicodemo, Elvia Nacinovich, Vivien Galletta, Sergei Kiselev, Anton Plešić, Lucio Slama, Ivna Bruck i Sabina Salamon), a tu su i odlični prateći glazbenici: Zvjezdan Ružić (klavir),Vedran Ružić (bas, kontrabas), Branimir Gazdik (bubanj) i Boris Popov (udaraljke).

S druge strane,  samostalne plesne točke nisu nimalo doprinosile razvoju zbivanja, a nastup posebnog gosta Massima Savića bio je  sasvim bespotreban. Završnica s otpjevanim „Volare“ ostala je „visjeti“ u zraku, pa su onda glumci i publika zajedno, za svoju dušu, otpjevali „Lasciatemi cantare........... sono un italiano, un italiano vero“. Uz brojne šlagere i vrsne glazbenike, trebala je to biti zabavna, pozitivno nostalgična hit predstava.