Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke na svojoj „maloj sceni“ koja se pod nazivom „Zajc na Sušaku“ smjestila u zgradi HKD-a na Sušaku, predstavila je publici (koja se zajedno s glumcima nalazi na pozornici) 13. veljače 2016. dramu Thomasa Bernharda (1931. – 1989.) „Pred mirovinom“ u režiji mlade redateljice Morane Novosel (1987.)
Do realizacije je došlo nakon natječaja za mlade autore, na kojoj je upravo prezentacija Morane Novosel bila najbolja. Zahvaljujući zagrebačkoj nakladničkoj kući Meandar, prozna i dramska djela Thomasa Bernharda prevedena su na hrvatski jezik, pa tako i spomenuta drama (Sead Muhamedagić, 2003.) napisana 1979.
Bernhard se upravo opsesivno bavio svojim sunarodnjacima, kritizirajući njihov mentalitet i licimjerje, posebice vezano uz razdoblje Drugog svjetskog rata i oduševljenje koje su Austrijanci pokazivali prema nacističkoj ideologiji (Bernhrd tvrdi da je u njihovoj naravi da mrze Židove). Neposredno pred smrt, Bernhard je zabranio izdavanje i izvođenje svojih djela „unutar granica austrijske države“.
Glavni lik drame „Pred mirovinom“ je Rudolf Hoeller, nekadašnji SS časnik i zamjenik zapovjednika u koncentracijskom logoru („Nemam nečistu savjest. Ja sam samo vršio svoju dužnost“), koji nakon desetljeća skrivanja u podrumu, postaje predsjednik suda. Jer, prošlo je dovoljno vremena i kao što kaže njegova sestra Vera „preko svega izraste trava“. Svake godine 7. listopada Rudolf odijeva svoju nacističku uniformu i slavi Himmlerov rođendan uz oduševljenje sestre Vere i šutljivo, dakle pasivno protivljenje invalidne sestre Clare.
Okvirna karakterizacija likova mogla bi se svesti na uvjerenog nacistu, gorljivu simpatizerku i pasivnu protivnicu. I upravo njoj Bernhard najviše zamjera: šutljiva masa svojom neaktivnošću neizravno održava zlo u društvu. Bernhard doista ne štedi svoje zemljake, a u ovom trenutku kada se Europom šire ksenofobni osjećaji i kada se kao upozorenje koristi izraz „politički korektno“, bolno je aktualan.
Čini mi se da je dramaturginja Ivana Đula imala velike škare, ali je suština ostala jasna i precizna. Morana Novosel i Elvis Butković natrpali su mali prostor pozornice brojnim stvarima čime izazivaju klaustrofobičnost, dok su kostimi Maje Radešić funkcionalni, ali u Clarinom slučaju nelijepi. Završna scena proslave Himmlerovog rođendana je listanje obiteljskog fotografskog albuma što je ubrzanim izmjenama video projekcija efektno smislio Dino Nikšić.
Problem izvedbe na kojoj sam bila (22. veljače) bila je mlaka glumačka izvedba Deana Krivačića (Rudolph), Olivere Baljak (Vera) i Aleksandre Stojaković (Clara) te nerazumljiva, ponekad neargumentirana, čak traljava režija. Primjerice, zašto osoba koja ne može hodati ustaje iz invalidskih kolica: ako se ne želi pratiti realistička crta zbivanja, onda bi se trebala prepoznati metafora ili simbol...
Dozvoljavam da su neke druge izvedbe ostavile na publiku povoljniji dojam, nego ova na mene. Osobno bih više voljela da nakon predstave osjećam nelagodu samo zbog teksta, a ne zato što mi je bilo živahnije i uzbudljivije čitanje drame, nego gledanje izvedbe.